Angažirali smo i poznatog novinara Vjekoslava Krsnika da nam bude politički komentator.
Dok je nacija suočena s dvije elementarne nepogode, epidemijom korona virusa, a sad s razornim potresom koji je pogodio Zagreb ne smije se ispustiti iz vida ni mogućnost treće nepogode političke naravi. Ona je personificirana u premijeru Andreju Plenkoviću koji je pobjedom na unutarstranačkim izborima u HDZ-u ostvario prvi dio svojeg političkog programa. Taj program je sažet u samo jednoj rečenici koju je izgovorio 9. rujna 2016. godine, a koja glasi:”Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”.
Treba podsjetiti na koji je način Andrej Plenković ostvario prvi dio svoje zadaće. Govorimo o zadaći a ne o njegovom samosvojnom političkom programu. Ako se radi o zadaći sadržanoj o njegovoj misiji onda to proizlazi iz naloga što ga je dobio od svojeg poslodavca. To je u ovom slučaju eurounijska birokracija u kojoj je on čak toliko visoko kotirao.da je bio jedan od kandidata za predsjednika Europske komisije. Naslijedivši kao jedini kandidat na unutarstranačkim izborima 2016. godine potkapacitiranog Tomislava Karamarka koji se nije mogao osloboditi utega što ga je predstavljao bivši niški specijalac Milijan Brkić Vaso, Andrej Plenković je odmah na početku pokazao da HDZ-om želi vladati čvrstom autoritarnom rukom. Tako se ponašao i kao premijer, pa se brzo na protuustavan način smjenom tri ministra Mosta riješio tog politički diletantskog koalicijskog partnera. Njih je nadomjestio liberalno lijevim, bolje rečeno duboko klijentelističkim Vrdoljak-Pusićkinim HNS-om, čime je jasno stavio do znanja članstvu HDZ-a da je njegova misija prevesti ih žedne preko vode iz desnog u lijevi centar. U to se u okviru osiguranja labave saborske većine uklopila, opet kao dio njegove misije, popustljivost agresivnom čelniku velikosrpske pete kolone Miloradu Pupovcu, koji ga je za uzvrat usporedio sa “suhim zlatom”.
Okruživši se s nekoliko klasičnih poslušnika, poput Gordana Jandrokovića, Branka Bačića, a s očitom logističkom potporom iza scene bivšeg suradnika jugoslavenskih tajnih službi s nekoliko kodnih imena, Andrej Plenković je praktički eutanazirao bilo kakav pokušaj neposluha unutar nedemokratski ustrojene stranke, uključujući i navodno moćnog Milijana Brkića. Tako je prebrodio i dva uzastopna izborna poraza i brojne afere svojih ministara kojih se morao riješiti. S takvim pragmatičnim kapitalom i sa strankom koja počiva na uhljebničko klijentelističkim odnosima i komunjarskim mentalitetom Andrej Plenković je sa svojim timom odvažno pobijedio nedoraslog i blijedog izazivača Miru Kovača i njegovu ekipu. Međutim ne smije se ispustiti iz vida gola činjenica da je gledajući brojeve Plenkovićeva pobjeda i te kako upitna. Baš kao što je upitno njegovo hvalisanje kao premijera s navodnim uspjesima njegove Vlade, dok sve analize i ankete uporno pokazuju da se Hrvatska po mnogim kriterijima nalazi na samom dnu Europske unije i da su je pretekle sve zemlje bivšeg komunističkog bloka osim Bugarske. Kad je u pitanju HDZ definitivno je upitno ima li stranka 210.000 članova ili samo 74.000 koliko ih glasovalo. Ako je >Plenković dobio 57.000 glasova, to je samo oko četvrtinu ukupnog članstva. Drugim riječima Plenković je pobijedio isključivo glasovima uhljebničkih članova i njihovih obitelji, pa mu ta pobjeda daje legalitet a nikako i legitimitet. Bilo kako bilo tom pobjedom Andrej Plenković je ostvario prvi dio svoje misije – promijenio je HDZ iz demokršćanske i narodnjačke u lijevocentrističku stranku.
Mnogo je važniji za hrvatsko društvo i političke prilike u našoj mladoj državi drugi dio njegove dodijeljene misije da “promijeni Hrvatsku”. Treba se prije svega upitati tko je ovlašten da mijenja uređenje i politički status Republike Hrvatske. Odakle Andreju Plenkoviću pravo da smatra sebe posebno odabranim za tako zahtjevan politički projekt. Kako je njemu kao članu jugokomunističke obitelji koji se u trenutku raspada svjetskog komunističkog pokreta pozivao na Edvarda Kardelja, s lažnom zdravstvenom potvrdom da bi izbjegao vojno služenje Domovini dok su njegovi vršnjaci krvarili da bi se stvorila država u kojoj je sad premijer, uopće mogla pasti na pamet pomisao da bi mesijanski mogao promijeniti Hrvatsku. Ta njegova izjava je u eklatantno protuustavna i autokratska, jer vlast u hrvatskoj državi proizlazi iz naroda i pripada narodu, a ne nekom istreniranom birokratu iz Bruxellesa. Pored niza drugih istupa i poteza koje su raskrinkale Andreja Plenkovića kao eurounijskog “gubernatora” u Hrvatskoj, ova njegova zadana mu misija predstavlja veliku opasnost za hrvatsku državu. Međutim ta misija nije tako jednostavna kao što je bilo njegovo ovladavanje Hrvatskom demokratskom zajednicom i s obzirom na postojeće političke uvjete i okolnosti “no pasaran”.
Hrvatski narod i politička javnost, unatoč ofenzivi lijevo liberalnih struktura potpomognutih protuhrvatskim medijima na čelu s HRT-om kao televizijom Zapadnog Balkana naći će načina da zaustavi drugi dio Plenkovićeve misije. Sad je već jasno da će se glavni događaj koji je Andrej Plenković planirao kao vrhunac njegovog predsjedanja Vijećem Europske unije, samit EU i zemalja tzv. Zapadnog Balkana zbog pandemije korona virusa morati otkazati. Međutim u ovom trenutku teško je predvidjeti kako će se u novonastalim okolnostima postaviti Andrej Plenković, uvijek vodeći računa o drugom dijelu svoje misije. Hoće li pokušati iskoristiti korona virus da bi proširio svoje ovlasti, što je već potiho pokušao, tražeći da u nastaloj situaciji Vlada, u ovom slučaju on sam, mimo Sabora donosi uredbe sa zakonskom snagom. To bi bio još jedan udar na Ustav, jer u ovakvoj situaciji to može učiniti samo predsjednik Republike.
Istodobno premijer se na određen način nalazi na udaru antikorupcijskog odbora (GRECO) Vijeća Europe, jer Vlada iako je izvješće GRECO-a doneseno još početkom prosinca dosad ga nije uspjela prevesti i objaviti. To se dovodi u svezu s djelovanjem Povjerenstva o sukobu interesa koje je pokrenulo postupak protiv Andreja Plenkovića zbog korištenja Vladinog zrakoplova za odlazak HDZ-ovog izaslanstva u Helsinki, kao i za imenovanje Plenkovićevog kuma, treba li reći još jednog predstavnika komunističke mladeži, za veleposlanika u Ujedinjenom kraljevstvu. Sukob interesa u oba slučaja koji se vidi iz aviona Upravni sud je poništio, pružajući tako zaštitu predsjedniku Vlade.Da bi promijenio Hrvatsku Andreju je potreban veći logistički i manevarski prostor, što je praktički nemoguće ostvariti, jer će kriza s korona virusom odrediti sudbini parlamentarnih izbora na kojima će ovakav klijentelističko-komunjarski HDZ doživjeti treći uzastopni poraz, pa će morati ući u veliku koaliciju sa SDP-om koji je još uvijek više SKH nego SDP. U takvim okolnostima raste uloga suverenističkih opcija koje predvodi Miroslav Škoro koji ima jedinstvenu priliku da novim radikalnim programom najavljenim u predsjedničkoj kampanji uistinu promijeni Hrvatsku.
