Kod nas starijih koji se s nostalgijom sjećamo da su vjerski blagdani bili puno ljepši u vrijeme kad su navodno bili zabranjeni s nevjericom slušamo ovih dana, da je Uskrs dobio i korisničke kategorije po cijeni socijalne košarice. To se dogodi kad licemjeri postaju vjernici zbog interesa, a ne tradicije i uspomena.
Uskrs je blagdan uspomena na obitelj za stolom a pripreme za Uskrs nisu počinjale odlaskom u dućan, već puno prije. Još kada se pacalo meso najljepša šunka dobila je oznaku, tu ćemo ispeći za Uskrs kada budemo svi za stolom. Više od svega značilo je podijeliti najbolje i najljepše od onoga što je priroda darovala s dragima koji su živjeli negdje daleko.
Najljepši glatki i krupni orasi išli su u posebnu vreću, sušili su se obješeni visoko na tavanu , znalo se da će oni mirisati na Veliku subotu iz kuhinjske peći koju će majka strogo nadzirati da temperatura bude taman koliko treba.
Gibanica je pečena i mirisna u subotu stajala na stolu umotana u najljepši ručni rad, mogli smo mirisati, ali jeli smo tek uz “Vuzemnicu” u igri vatrenih kuglica i rose, koja je svjetlucala u rano jutro.
Nitko nije ni pomislio da bi mogao odlomiti komadić prije nego je mama počela milimetarski točno na jednaku veličinu rezati šnite za doručak.
Ovih dana slušali smo o košaricama najjeftinija pa srednja i ona bogatija, izmišljenu vrijednost običajima daje sadržaj košarice, a ne uspomene na obitelj, kao neraskidivu cjelinu kojoj je sve taman, od onoga što ima.
Biti zadovoljan i sretan, ako su svi zdravi i ako su došli taj dan podijeliti doručak, ako su ujutro ustali i otišli gledati pucketanje suhih grančica koje su sakupljene od rezidbe u vinogradu i grana otpiljene s voćaka. Slavilo se pupanje i cvjetanje svakog drveta, prkosilo se vatrom, hladnom jutru u ranom proljeću.
Današnji način života donio je neka nova jutra, neke nove nametnute običaje kroji razdvajaju, a ne spajaju. Oholost je postala vrlina, pohlepa cijenjena i priznata, pa se običaji svode na čija su punija potrošačka kolica, a prva mjesta u crkvi rezervirana su za one koji žive od poreza na cijenu košarice.
Političari nas daruju s onim što su nam oteli, bacaju sjeme razdora u zajednicu, veličinom dara.
Na nama je da čuvamo uspomene, one su naše, one su nas formirale u ljude kakvi smo danas. Bakalar na stolu ne može zamijeniti radost susreta s našim dragima, skupo vino ne može goditi ako se nemaš s kim kucnuti, kolač nije kolač, ako nije mirisao u pećnici.
Blagdan nije skupa hrana, već puno srce i druženje s dragim ljudima. Nemamo šunku sušenu pod obiteljskim krovom, ali ona koju kupimo može biti jednako dobra ako ju imamo s kim podijeliti.
Dragi ljudi, vi koji ste sami, ne ustručavajte se prihvatiti poziv da se pridružite nekome tko vas želi za svojim stolom, ljepota dijeljenja je neprocjenjiva vrijednost.
Za Uskrs se slavi i povratak života u prirodu, novo lišće i novi cvjetovi na voćkama, buđenje marljivih pčela, slavi se povratak sunca u naše krajeve, bez toga ne bi bilo ni nas i običaja koje smo stvorili.
Želim vam da nađete svoj komadić sreće i da ga trajno sačuvate, ne mora biti velik, samo neka bude vaš!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime