Tko to danas ima pravo reći što je istina, a što laž? Tko si to uzima za pravo proglašavati neke informacije „točnim“ ili „netočnim“ u vrijeme hiper-informiranosti u kojem postaje sve teže razabrati istinu od laži, a još je teže vjerovati službenim medijima koji su, to svi znamo, uvijek u službi sustava, a ne građana te još k tome sponzorirani od strane korporacija koje su i opet u sprezi s državama? Kako vjerovati tim „službenim“ informacijama, kada nam se „neslužbene“ informacije iz dana u dan čine sve vjerodostojnijima?
Moćni mediji nisu vjerodostojni, a društvene mreže kao alternativni izvor informacija također nisu nešto na što se možemo osloniti jer tamo doista ima svega i svačega. I, upravo je u tome bit – da nastavimo tapkati u mraku prividne slobode izražavanja i djelovanja, zapljusnuti morem informacija koje nismo u stanju procesuirati i selektirati onom brzinom kojom one do nas dolaze, dok nam se na sve strane nude propisane istine za koje duboko u sebi znamo da su dubiozne, ali koje smo primorani gutati po receptu onih koji nas drže svojim pacijentima, iako ima ljudi koji to doista odbijaju biti jer žele ići kroz život misleći svojom glavom i donoseći svoje odluke bez ikakve „pomoći“ napredne tehnologije koja nas u biti želi unazaditi kako bi moćnici mogli što lakše upravljati nama.
Kada društvo ode predaleko u odustajanju od ljudskosti, tada povratak na staro postaje nemoguć, a ono što je moguće postaje neka nova normalnost koja je izrod izopačenosti i nenormalnosti, pa samim time ne može biti normalna. Kada svjesno prihvaćamo otuđenje, tada nas ono sustiže na vrlo ružan način – oduzimajući nam zajedništvo s drugim ljudima onda kada nam to zajedništvo najviše treba. Niti jedan čovjek nije otok. Potrebni smo jedni drugima. Gubitak međusobnog povjerenja je nuspojava otuđenja i to nas također ne treba čuditi. Sve smo to preuzeli u paketu otuđenja. Rizik je to kojega smo svjesno preuzeli kada smo se zatvorili u svoje svjetove u koje smo prestali puštati druge ljude i kada smo počeli dopuštati tik-tokerskim površnostima i trivijalnostima da postanu naša temeljna stvarnost i naša budućnost.
Za svakoga tko se pojavi u medijima, ljudi se odmah pitaju – tko ga plaća, tko ga je kupio, za koga radi? Ako ga nitko ne plaća i ako ga nitko nije „kupio“, odmah postaje sumnjiv i proglašen „teoretičarem zavjere“ jer kakvog bi drugog interesa taj čovjek imao, ako nije kupljen, ako nije nečiji igrač (neke stranke, korporacije, udruge…), nego da obmanjuje javnost odvraćajući ljude od onih ideja koje promoviraju kupljeni igrači, zar ne?
Moćnici oduvijek kupuju ljude kao robove na tržnici, kako bi ih potom ucjenjivali njihovim radnim mjestima. Kupuju i političare i znanstvenike koji će govoriti i misliti glavama njihovih interesa. Sve one ljude koje su kupili lako će moći ucjenjivati. Dat će im koru kruha i kasnije im prijetiti oduzimanjem iste ako im otkažu poslušnost. A, ljude je oduvijek bilo najlakše i kupiti i ucijeniti s egzistencijom.
Sve u svemu, ovih se dana, ne bez razloga, ljudi sve manje smiju tzv. teoretičarima zavjere, a sve više čitaju i slušaju što govore ti isti teoretičari zavjere. Najlakše je nekome prilijepiti neku etiketu, diskreditirati ga, kako bi oni koji se bave etiketiranjem mogli provoditi svoje planove u djelo, zar ne? Zato, ne vjerujmo tim glupim etiketama i pokušajmo sami razabrati istinu od laži i prepoznati one ljude koje je nemoguće kupiti jer je istina jedino što te ljude zapravo zanima.
Oni su odlučili tražiti tu istinu alternativnim putevima i to je njihovo pravo. I sada u vrijeme ove pandemije koja je proglašena, cijeli je niz znanstvenika preko noći proglašen šarlatanima i teoretičarima zavjere, samo zato što su pokušali ukazati na rizike cjepiva, što je doista sramotno. Na njihove se objave na internetu svakodnevno stavljaju naljepnice nevjerodostojnosti, djelomične ili potpune netočnosti i nedostatka konteksta od strane vlasnika monopola nad činjenicama. Do jučer nismo ni znali da postoji monopol nad činjenicama. Kojim to činjenicama, pitamo se? Čiji su proizvod te činjenice i tko od tih činjenica u konačnici profitira? Čemu sve to? Čemu toliko cenzure? Čemu toliko propagande nečega u što imamo pravo sumnjati? Ili možda nemamo? Neki od tih hrabrih ljudi koji su javno iskazali svoju skepsu do cjepiva podastrijevši nam rezultate svojih znanstvenih istraživanja i svoja šokantna otkrića, danas nažalost, više nisu među živima. Počivali u miru…
No, ima nas koji ćemo ipak pogledati u onom smjeru koji nam je zabranjen, zar ne? Ima ljudi koje niti jedan sustav ne može kupiti. I to su jedini ljudi kojima možemo vjerovati.
U nadi da su pred nama bolji dani, svima vam od srca želim sve najbolje u Novoj 2022. godini!
Elia Pekica Pagon
