Iritantno je čitati sve gadarije sa kojima se paraobavještajna organizacija okupljena oko Jože Manolića obraća poštenim ljudima i mrtvim hrvatskim herojima, tako da baš nitko osim njegovih udbaša nije pozitivan lik. Posebno sam osjetljiv na uvrede usmjerene na Zvonka i Bruna Bušića. Za Bruna sam već pisao, a sada ću vam objaviti tri linka javno objavljenih tekstova sa kojima sam javno ukazao na osumnjičene za ubojstva Zvonka Bušića. Indirektnih dokaza ima i previše tako da tvrdim da je ubijen budući je bio genijalac i pravi karizmatski ratnik koji je bio opasan jer je mogao veći broj ljudi povući na svoju stranu i ugroziti ološ, kriminalce i kokošare postavljene da vode narod u “rat”.
Započevši ovaj blog sa istragom ubojstva Dine Molnara jedina namjera mi je bila da dokažem ono što sam shvatio pri prvoj posjeti Međimuriju, a to je da je nesretni mladić ubijen samo zato što je mladenački naivno, idealizirajući svoj posao policajca napravio za Ranka Ostojića neoprostivu grešku, počeo istraživati kriminal na području na kojemu je radio, a koji organizira upravo Zločinačka organizacija koja vodi Policiju. Leđa im čuva Državno odvjetništvo i kao noćna mora se pojavljuje „SPLITSKA VEZA“ o kojoj već duže vremena pišem kao o najjačoj organizaciji KOS-a u Hrvatskoj i Lici kao njihovoj utvrdi i nikada oslobođenoj Krajini.
Od Dina preko Zorana Vuka čija je žrtva razotkrila kako ta zločinačka organizacija funkcionira u Međimuriju, prvi sam iznio istinu o ubojstvu Josipa Reihl Kira i istinu o sramnoj likvidaciji istinskog heroja DR Damira Tomljanovića Gavrana koji je jedini ukazao na narkotike koji su uništili veliki dio branilačke populacije, a o čemu nikada nitko nije napisa ni riječi. Uz to je imao još par neoprostivih manu. Mlad, sposoban, karizmatičan, neustrašiv i uvijek prvi kretao u borbu. Sušta suprotnost vojsci Perkovićevih razbojnika koji su odmah preuzeli kontrolu nad hrvatskim društvom u svim segmentima. Vojska doušnika i ljudi koji su vani likvidirali emigrante stigli vratili su se u Hrvatsku i tu nastavili svoj krvavi pir. Danas su svi oni pukovnici, generali i tajkuni, živući u nekom svom paralelnom svijetu blagostanja dok narod kojega su oni „oslobodili“ od svega ljudskog i poštenog, grca u neimaštini i nepravdi. Sjećam se, a imam i snimljeno na video kasetu dolazak iz Kanade Gojka Šuška. Čovjek kojega nam se nameće kao neka ikona domoljublja, navlačio je rukom prekratke rukave kaputića u kojem je doputovao noseći plastičnu vrećicu u ruci, da bi ga Perković odmah iz zračne luke odveo tvornicu „Naprijed“, gdje su mu sašili prvo odijelo. Danas su njihova bogatstva neprocjenjiva i jedino što ih smeta su pravi iskreni nacionalisti i idealisti koji odbijaju shvatiti u kakvom kavezu moramo živjeti u strahu, poniženi i obespravljeni nakon brojnih zločina koje je počinila Perkovićeva vojna policija i nekakav njegov kvazi špijunski polusvijet okupljen oko Josipa Manolića – „u ime Hrvatske“.
Upravo likvidacija Gavrana i jedini „svjedok“ njegove pogibije Darko Katuša odveli su me do Zvonka Bušića. Čovjek koji je za života postao simbol žrtve, hrabrosti, nade i iskupljenja u borbi za slobodu Hrvatske, nije preživio susret sa Milanom Bandićem, čovjekom koji je dolazeći iz sela Pogana Vlaka postao zla kob Zagreba i Hrvatske. Prešavši Savu i noseći u džepu jedini kapital – partijsku knjižicu, postao politički moćnik i hrvatski zlotvor, okupljajući oko sebe kvazišpijunski polusvjet koji je umiješan u likvidaciju još jedne legende, Mire Barešića. Upravo oni, metak u glavu, zabrana obdukcije i eshumacije, uz neizbježni Gospić povezuju sve ove političke likvidacije, a tko zna koliko ih je još na popisu do Dine Molnara?
Kažu da se Zvonko Bušić nakon verbalnog sukoba sa Bandićem sam ubio. Nikada neću povjerovati da se takav ratnik predao nakon što ga nije slomilo i pokolebalo sve što je prošao u životu. Nikada neću povjerovati da bi on izdao ženu i ostavio je samu nakon što je za njegove ideale robovala 18 godina i koja je sa njim došla u Hrvatsku. Ne, nikada neću povjerovati u to. Puno mi je logičnije da je nakon što mu je Zvonko na Krbavi odbio dati ruku rekavši mu sve što misli o njemu, da su se Bandić i njegova svita osjetili ugroženi od Zvonkove karizme pa je dobro razrađen model „samoubojstva“ bez svjedoka samo logičan slijed svih ovih događanja.
Na to mi je skrenula pažnju upravo fotografija Darka Katuše kako upravo on ide ispred lijesa Zvonka Bušića. Katuša je u to vrijeme već dugo živio u Zagrebu gdje je ušao i u Skupštinu u svibnju 2013. s nezavisne liste Milana Bandića. Ne vidim nikakav razloga da upravo on bude ispred lijesa osim ako to nije poruka sa potpisom naručitelja ubojstva?
Zvonko, Damir, Miro, Dino su otišli ali ostaju njihova vjera, njihovi snovi i njihova žrtva.
Ne smijemo stati i ne smijemo ih izdati
Objavio Miro Matijević 12th March 2019
