Prošli tjedan sam mojim intervjuom u „dnevno.hr“ i 45. nastavkom ovog bloga dinomolnar.blogspot.com sa iznesenim činjenicama o ubojstvu Damira Tomljanovića Gavrana izazvao mali šok u javnosti ukazavši kako „istina“ koja nam se godinama nameće kroz režimske medije nije objektivna i da je istina na sasvim drugoj strani. Ipak, najviše su me iznenadili komentari koji su u velikoj većini bili pozitivni i u kojima su me čitatelji podržavali ili glasno razmišljali u nedoumici kojoj verziji da se priklone.
Kako je slučaj Gavrana bio zadnji od pet slučajeva ubojstava koja sam obradio i u kojima sam dokazao da su sve žrtve stradale u potpuno drugačijim okolnostima od službenih verzija, iskreno sam iznenađen načinom na koji su čitatelji reagirali i u tako osjetljivoj temi. S obzirom da ja već godinama obrađujem upravo te, izuzetno osjetljive teme navikao sam da se ljudi boje lajkati ili nešto komentirati, a upravo su te reakcije i izostanak straha od kritičkog razmišljanja, moja je najveća nagrada.
Upravo mi to daje nadu da još možemo da iziđemo iz „Platonove pećine“ koju je često koristio Zvonko Bušić u svojim govorima, a kojega je u ovu priču uveo svjedok Darko Katuša
Vratimo se još jednom kratko na ubojstvo Damira Tomljanovića Gavrana. Iako sam ograničen vremenom i činjenicom da nemam mogućnosti uvida u službenu dokumentaciju, ipak uspijevam zahvaljujući svojoj upornosti ali i poštenim, često i nepoznatim ljudima, doći do dokaza koji mi omogućuju kompletnu rekonstrukciju tih događaja ili da makar pobijem lažnu verziju koja nam se nameće. Pišući o Damiru Tomljanoviću Gavranu i prije nego sam objavio prvi tekst posjedovao sam dovoljno dokaza da je ubijen u Zagrebačkoj „Maršalki“ hicem u potiljak. Na službenu verziju se nisam previše obazirao zato što sam već letimičnim pogledom utvrdio da je sramotna, a svjedočanstva jedinog svjedoka Darka Katuše je bilo u interesu dezinformiranja javnosti. Svakom prilikom je izvrtao činjenice pa ni razlog odlaska na kotu 1183, mjesto Ruje. Jednom prilikom je to „štitili smo bok našeg položaja“, a već drugom „imali smo nešto za obaviti“. Magle je malo bilo, a malo je nije bilo, Gavrana je u glavu pogodio snajper, a Katuša je kao jedini svjedok primijetio „neveliku rupu na sljepoočnici“, a kako bi bio uvjerljiviji dodao je i „nisam u tom trenutku vidio izlaznu ranu, a bila je golema“. Radije ne bih komentirao…
Zašto se od obitelji skriva obdukcijski nalaz i da li je obdukcija uopće urađena? Kaže Katuša da se pucalo 15 minuta. Od gospodina Ivana Krmpotića, bliskog Damirovog rođaka saznao sam da je razgovarao sa Milom Martićem kojega zna jer mu je bio profesor u policijskoj školi i da mu se ovaj kleo da na tom mjestu nije bilo ni jednog njegovog vojnika.
Ne moramo mu vjerovati. Provjerio sam, toga dana u dnevniku nisu zabilježena nikakva vojna djelovanja. Zašto nije zabilježena pucnjava u trajanju od 15 minuta? Vjerujem samo zato što je nije ni bilo.
Sa snajperskim pogotkom u glavu i golemom ranom Gavran, je još navodno živio sve do dolaska helikoptera.
Ako su Gavran i Katuša došli na Tulove grede u 10 sati, tamo su proveli neko vrijeme, pucalo se 15 minuta, a onda su ga puzeći izvlačili do mjesta gdje su čekali da dođe helikopter, to znači da je helikopter došao najranije oko 12 sati.
Taman toliko koliko je potrebno da Gavran sjedne u vozilo i stigne do 10 sati u Zagreb, tamo ga likvidiraju i helikopterom vrate na Velebit do 12 sati.
Helikopter povezuje moju i službenu verziju i daje mi za pravo.
KATUŠA KAO POVEZNICA IZMEĐU GAVRANA I ZVONKA BUŠIĆA
Kako bi se uopće mogla plasirati priča o pogibiji Gavrana, trebao se pronaći samo jedan jedini svjedok kome bi se moglo vjerovati. Darko Katuša je poslužio svrsi. Impresivan ratni put, od studenog 1990. kada je pristupio Jedinici za posebne namjene. Prošao je i Manjaču. Prateći njegov put poslije pogibije Gavrana, ne mogu se oteti dojmu da je tim svjedočenjem stekao status čovjeka za „posebne namjene“ i to koristio u svakoj prilici.
Prelazi u Zagreb, a njegove kvalitete je odmah prepoznao balkanski kralj svih varalica Milan Bandić i stavio ga u svoju stranku te ga kao predstavnika branitelja instalirao u gradsko vijeće. Mogli smo ga vidjeti i u „Šatoru“ pored lažnog RVI Glogoškog.
Svi znamo da je nakon svađe Zvonka Bušića sa Milanom Bandićem u Udbinama, Zvonko nađen mrtav sa prostrjelnom ranom u glavi. Upravo taj sukob najbolje opisuje situacija u kojoj se Hrvatska danas nalazi. s obzirom da je to bio sukob dvije “Hrvatske”. Jedne, koju predstavljaju ljudi koji su koristeći rat došli u Hrvatsku i uz pomoć jugoslovenskih službi za koje je većina radila okupirali nas i druge, koju predstavlja istinski hrvatski nacionalist i domoljub koji je cijeli život žrtvovao za Hrvatsku
Da postoji osnovna jedinica za hrvatstvo ona bi se po meni treba zvati “Zvonko Bušić”.
Službeni nalaz je samoubojstvo. Nakon što sam u povorci ispred lijesa vidio Darka Katušu… počinjem sumnjati.
Zašto? Zato što se Darko Katuša redovito koristi kao lijepa kulisa za ružnu scenu.
U slijedećem nastavku ćemo se podsjetiti na Zvonka Bušića da bi nakon toga analizirajući ubojstvo još jednog istinskog heroja Mire Barešića zatvorili krug i sva ova samoubojstva i nesretni slučajevi će korištenjem „Mirovog koda“ biti objašnjeni.
Objavio Miro Matijević 4th March 2019
