Već deset dana smo svjedoci potrage za nesretnim mladićem Matejem Perišem koji je nestao iz kluba “Gotik” u Beogradu uoči dočeka Nove godine. Pretužan otac ide od prijatelja do policije, moli za neku informaciju, sam pokušava nešto otkriti, a vrijeme polako prolazi.
Kao novinar sam detaljno istražio desetak neriješenih ubojstava koja su se mjesecima razvlačila po medijima i uvijek sam došao do ubojica koje sam čak i imenom prozivao, a da nitko nije zbog toga odgovarao budući su sva ta ubojstva imala jednu poveznicu, a to je – policija.
Koja je prva slika koja vam se pojavi pred očima na spomen nesretnog Mateja? Mali policijski čamci, veliki policijski čamci, ronioci, cijeli spektakl se odvija na dijelu rijeke ispred kluba “Gotik” koja teče brzinom od 10 kilometara na sat. Svakodnevno nas se zasipa brojnim ali kontradiktornih informacijama o gužvi u “Gotiku”, o tome da je cijelo veče bilo mirno, o tome kako su dvije osobe bile iznesene do svađe Splićana i Zadrana koji su baš Beograd izabrali za svoj sukob, ali i da je Matej opominjan zbog ponašanja.
Zatim se traži nekakav taksista, pa netko trči za Matejem Perišem, pa se traži djevojka u bijelom koja trči uz njega, pa Matej pliva Dunavom udaljavajući se od obale, pa Matej ima bijele patike, pa ima crne patike, pa je bio u ruševini zvanoj “Šanjolska kuća”, trčao je sat vremena po ulicama, skrivao se u betonskim halama u beton hali, pa je bio nadrogiran, a tragovi narkotika su nađeni i u kombiju, pa nije bio nadrogiran ali je cijelo društvo bilo pijano… Javlja se i vidovnjakinja koja tvrdi da je u nekom tunelu, ali povrijeđen… pojaviše se i Grobari…
Toliko informacija, a ni jedna točna osim da je pored signala mobitela i svih kamera u lokalu i po cestama, bez ikakvog traga nestao mladić bez poroka, intelektualac, istrenirani sportaš…
Dugi niz godina pratim rad policije, često se sukobljavajući sa njima dokazujući argumentima da je dio njih ogrezao u kriminal i da im se ne može vjerovati. Jako puno je i poštenih, ali kriminalci su postavljeni na ključne položaje.
Odlučio sam danas iznijeti svoje mišljenje o ovom događaju.
Za mene se svi tragovi nalaze u klubu “Gotik” i cijela istraga je trebala biti usmjerena na to mjesto. Umjesto toga se sve svodi na izjavu menađerice kluba kako je veče proteklo mirno. Mateova jakna je ostala u klubu i to je po meni ključni dokaz. Redari koji su na vratima morali su registrirati mladića od skoro dva metra koji panično bježi iz kluba u majici kratkih rukava i ne vraća se. Ako je izlazio mirno morao im se javiti da ga zapamte kada se bude vraćao. Ako ga je netko napao u klubu morao je prvo njih zamoliti za pomoć, a ne bježati. Ako su iznosili dvojicu mladića morali su znati jesu li iznosili Mateja ili nekoga u svezi sa Matejom. Koga i zašto su iznosili ako je sve bilo mirno?
Mobitel je isključen. Policija ponovo sugerira bez ikakve osnove, odnosno “sumnjaju da je Matej ili bacio telefon u vodu ili s njim upao u Savu”. Jedino ako je u potpunosti mobilni telefon uništen, jedino mu tada nije moguće ući u trag.” Nije li netko bacio mobitel u rijeku kako bi uklonio trag? Čitam da je nakon jedanaest dana i mobitel isplivao…
Lokacija zadnjeg javljanja se može utvrditi sa preciznošću od pet metara. Je li se prestao javljati na lokaciji rijeke ili nekoj drugoj? Nema odgovora. Je li ga netko nosio da zamete trag, zašto se Matej nije javio nekom bližnjem ukoliko se našao u nevolji?
Ništa nije urađeno od onoga što se moralo uraditi, da bi se policija danima nakon toga slikavala i održavala manevre po Savi stvarajući dojam da nešto ozbiljno rade.
Zašto se od tragedije radi spektakl i zašto su nas danima zasipali nebitnim informacijama?
Vjerujem, samo zato da bi prikrili to što se u “Gotiku” zaista dogodilo i da bi temeljito uklonili sve tragove.
I kao biser, stiže informacija da će nakon deset dana istrage u Beograd biti upućeni i hrvatski policajci da pomognu beogradskim kolegama. Neće li on samo poslužiti kao alibii beogradskim kolegama? Slučaj Mateja Periša me sve više podsjeća na slučaj Antonije Bilić koja je nestala u Sinju.
Milijan Brkić i Tomislav Karamarko su nas isto tako dugo vremena vukli za nos. Isušivali su jezera, prekopavali su brdo da bi se tijelo nesretne Antonije nakon godinu i pol dana našlo na smetištu udaljenim 500 metara od mjesta nestanka. Prilično sam pažljivo pratio taj slučaj i uz sve što je taj šaljivi dvojac poduzimao. Prvo što je upadalo u oči je da nisu ispitali ključne svjedoke, vlasnika prijevozničke firme za koga je Paravina radio i suprugu Dragana Paravine.
Zašto se sve to radilo?
Samo zato da se ne bi otkrila mreža trgovaca bijelim robljem za koju je Paravina radio. Paravina je nakon što mu je ponuđen izbor između metka u glavu i zatvora ipak izabrao zatvor u zamjenu za šutnju. Prvo je osuđen na 40 godina zatvora, da bi mu to bilo prepolovljeno i za desetak godina će izići iz zatvora.
Da se nije digla javnost, Antonija bi nestala i završila negdje na Bliskom Istoku. Upravo javnost je trebalo ušutkati i to je presudilo Antoniji koja je morala biti naknadno likvidirana i ostavljena na smetištu kako bi se interes javnosti odvratio od Sinja i nesretne djevojke te obustavila svaka dalja istraga, a cijela farsa bila “uspješno” arhivirana.
Bojim se da će i interes za Matejom polako splasnuti pa će svi to osim nesretnih roditelja već za mjesec dana zaboraviti, a prava istina se bojim se nikada neće saznati budući nikome, prvenstveno policiji to nije u interesu. U Srbiji godišnje bez traga nestane oko 200 ljudi. Ako za tih 200 ljudi nitko ne brine previše, neće ni za 201. Cijela tragedija će ostati obavijena velom tajne, obitelji će biti uništen život, dok će Matej, našli ga jednog dana ili ne, postati samo statistički podatak.
Daj Bože da griješim iako mi se to gotovo nikada ne događa.
