Na zadnjim, danas predzadnjim parlamentarnim izborima sudjelovao sam kao predsjednik SLOBODARSKE STRANKE HRVATSKE i u prvoj anketi sam zauzeo 11.mjesto među političarima dok je stranka bila 9. Za sve je to bio šok, ali mi se nismo dijelili na lažne lijeve ili desne već smo u statutu najavljivali da vodimo politiku „razboritosti“ a tako smo se i ponašali. Radikalno smo išli na kriminalce instalirane u vrh politike kako bi onemogućili bilo kakve promjene. Na TV sam javno izjavio da treba najodgovornije zatvoriti i suditi ih pred vojnim sudom za veleizdaju. To i sada mislim, ali sam svjestan da je to nije moguće, pa već i dolazak Ivana Turudića na ćelo DORH-a i histerija koju je to izazvalo jasno ukazuje na strah od odmaka od bilo kakvih uhodanih praksi i načina vođenja države.
Dan prije predaje izbornih lista, u jutro sam čekao kolega iz stranke i sastavljao liste kada se začulo razbijanje stakla. Kako sam par mjeseci prije toga na isti način napadnut kada su mi nanesene teške tjelesne ozljede za koje nitko nikada nije odgovarao iako je policija koja je nevoljno došla nakon više poziva zatekla preko osam ljudi naoružanih sa dva revolvera, metalnim i drvenim palicama nitko nije niti saslušan. Ja sam prije toga obavješten od prijatelja iz policije da se ne pokušam braniti jer ću ako samo dignem ruku za obraniti se biti zatvoren. Jedina sreća je bila što me nisu uspjeli srušiti jer vjerujem da napad ne bih preživio. Točno su odradili prema planu „Bumerang“ za koji sam saznao tako da me jedan od pripadnika NeoUdbe koji je sudjelovao na sastanku po dolasku glasnika iz Beograda obavijestio o tome točno opisavši način na koji će me likvidirati… zatući me se.
Par mjeseci prije napada sam sve prijavio policiji u Heinzlovoj koja nije baš ništa poduzela s obzirom da je upravo policija naš najveći problem jer sve kreće od njih, a nju vode kadrovi najvećeg zločinca Ranka Ostojića koji su sve prije nego hrvatska policija. Nakon pokušaja drugog napada sam ispred mog doma uočio dvanaest ljudi i nakon desetak poziva policiji koja nije reagirala budući „nisu imali slobodne ophodnje“, nevoljno se dovuklo troje službenika. Pitao sam ih što se boje… nisam vas zvao da me branite već samo da vas obavijestim da je isteklo vrijeme mog gandijevizma i tko preskoči ogradu sigurno na nogama neće napustiti dvorište. Vođa patrole je negodovao upozoravajući me da ovo nije Amerika na što sam ga informirao da mi je dovoljno zakonsko pravo na samozaštitu i nužnu obranu. Na kraju tog stupidnog natezanja nerado je prihvatio da sam u pravu i u slučaju napada imam pravo da se branim. Zahvalio sam mu se rekavši da sam ga upravo zbog toga i zvao, da mi je dovoljno to što mi je jasno rekao da imam pravo na obranu. Sumnja li netko da je cijeli razgovor snimljen i spremljen?
Rekli su da me nitko neće napadati i zaista. Čim su izišli nestali su i napadači koje je predvodio Ivan Krmpotić kojega sam izuzetno cijenio jer smo zajedno riješili aferu likvidacije Damira Tomljanovića „Gavrana“ ubijenog u Zagrebu i helikopterom prenesenog na Velebit gdje ga je navodno ubio snajper. Sve su to uradili ljudi iz te grupa NeoUdbaša. Nakon trećeg napada i provale u moj dom koji je bio i sjedište stranke, bio sam spreman. Mjesec dana prije napada su mi izvršili pretres kuće po nalogu gospođe Čačić, tajnice Ranka Ostojića koji je u to vrijeme bio predsjednik Saborskog odbora za nacionalnu sigurnost. Zamislite u kakvim je rukama nacionalna sigurnost ako tajnica koja me u životu nije vidjela izdaje nalog policiji za pretres moje kuće s obzirom da se „boji za sigurnost građana općine Maksimir“. Bio je to jasan znak da se sprema novi napad i nakon pretresa se nisam odvajao od revolvera. Dana 14.6.2020. začuo se prasak razbijanja stakla što me asociralo na prvi napad i teške tjelesne ozljede koje sam tom prilikom zadobio, a za koje nitko od zatečenih razbojnika nije ni saslušan, a ne da bi odgovarao. Napadač je uz neke nerazumljive krikove već bio u sudoperu na što sam izvadio revolver i budući sam super strijelac pogodio ga u ruku u kojoj je držao oružje. Tri vještaka su potvrdila da se radi o prostrijelnoj rani koja se tretira kao lakša tjelesna ozljeda. Čovjek koji ima 39 godina i u švicarskoj je vojsci, uletio mi je kroz prozor kao Sandokan dok je nakon ranjavanja iskočio kroz prozor i sklupčao se u uglu cvileći kao Sandokanov psić. Kada sam se uvjerio da je epizoda “Sandokan” završila, zaustavio sam se, a naš junak je u tri koraka preletio dvorište i ogradu jureći do auta koje ga je čekalo desetak metara dalje. Sve tragove sam fotografirao pa je šteta što nemamo policiju koja bi to za sat, dva riješila..
Ništa se nije događalo do oko 17 sati kada sam začuo: „gospon Mirek, gospon Mirek…“ Pogledao sam kroz prozor na ulicu gdje je stajala oveća grupa štrumpfova u pancirkama, naoružana automatima. Vodio ih je zamjenik načelnika inače izuzetno korektan, mislim da mi je bio imenjak. Rekao mi je da pođem sa njima, a ja sam ga upitao zašto rade cirkus, mogao me pozvati telefonski i ja bih došao u postaju. Odveden sam u PP Maksimir gdje mi je “kurvin sin”, quazi inspektor Ivan Benko (u daljem tekstu Kurvin sin) složio kaznenu prijavu za „pokušaj ubojstva“ i „ugrožavanja okoline“. Odveden sam u Remetinac gdje sam odležao sedam mjeseci, a samo zahvaljujući ŽDO iz Zagreba ipak nije bilo uzalud. Zaista su se angažirali i sa kamera susjednih kuća skinuli snimke i otkrili da je napadač navukao gumene rukavice i uzeo oružje za napasti me. Zna se kada se to radi. Uz to je odbačeno ugrožavanje okoline buduči nije bilo osnove i sve definirali kompromisno kao „pokušaj ubojstva u prekoračenju nužne obrane“. Nešto su morali ostaviti kako ne bi Benko umjesto mene morao u Remetinac. Zato sam ja iz ćelije podnio kaznenu prijavu protiv njega za lažno prijavljivanje kaznenog djela i nezakonito oduzimanje slobode. Do danas nisam dobio odgovor, ali kako sam iz ćelije upozorio Sud na šest, sedam nezakonitosti u tom slučaju, Županijski Sud je morao žurno reagirati i odgovoriti mi, prema ZKP-u i “posebno žurno” s obzirom da sam optužen i da sam u pritvoru. Nisu reagirali, a ja sam u više navrata i nakon izlaska upozori suca Dražena Kevrića na to. Posebno me zanimalo što je sa kaznenom prijavom na tog “kurvina sina” za kojega sam kroz medije vidio da je još neke slučajeve pucnjave okvalificirao kao pokušaje ubojstva iako se radilo o nužnoj obrani, a hici su bili ispaljeni od straha, a ne u nikakvoj namjeri. Ali na “lažni pokušaj ubojstva” taj kreten valjda polaže autorsko pravo pa mu prolazi nekažnjeno unatoč dokazima.
Vratimo se na „istražni zatvor“
19.siječnja 2021. Vrhovni Sud je odgovorio na moju Žalbu na Rješenje o produljenju pritvora na još jedan mjesec. Do tada je žalbe pisao odvjetnik Josip Reljić kojega je angažirala moja obitelj. Upozoravao sam ga da su takve Žalbe neozbiljne i da radi protiv mene, posebno što je od mene tražio da mu dam sve urudžbirane predstavke koje sam slao na Sud. Do danas mi ih nije vratio unatoč više poruka kojima sam ga to tražio. Kada sam shvatio da od njega ne mogu očekivati ništa dobro, zabranio sam mu da se miješa u predmet.
Sam sam napisao Žalbu i Vrhovni Sud je riješio da me se odmah pusti na slobodu.
Ovo je djelić Rješenja posebno bitan za nastavak teksta. Tu je i ostatak Rješenja. Oslobađa me se svih optužbi do zadnjeg detalja. Uz sve to, j
oš u Remetincu mi je pronađen karcinom jednjaka zbog kojega su me odmah poslali na rendgen i zračenje. Pitam, kako zračenje kada ni biopsiju niste napravili. Kažu da moraju jer je uznapredovao. Kažem da neću dozvoliti da mi od mozga rade čvarke i potpišem da me vrate u Remetinac.
Nakon Rješenja ŽDO o nužnoj obrani i ovog Rješenja VS o nezakonitom pritvoru nije ostalo ni najmanje dileme o mojoj nevinosti, ali neoUdba koja me napala i zatvorila nije se mirila sa porazom. Dobio sam jedan, dva poziva na raspravu na koje sam se opravdao raspravnom nesposobnošću kao posljedicom liječenja koji su potvrdili četvorica sudskih vještaka iz Splita. Kako sam ja želio da se to konačno završi, u kolovozu 2023. pismeno obavještavam suca Dražena Kevrića da mi u listopadu završava opravdanje i da planira raspravu. Umjesto poziva za raspravu, u ožujku mi stiže poziv za raspravu o istražnom zatvoru.
Dana 26.03.2024. zove me službenica Županijskog suda u Zagrebu Paulina Kovačić nakon kraja radnog vremena me obavještava da je za 29.03.2024. zakazana rasprava o određivanju „istražnog zatvora“, u istom tom predmetu u kojemu me Vrhovni Sud oslobodio istražnog zatvora. Pitam je zašto istražni zatvor ako je Vrhovni Sud utvrdio da „…prema stavu ovoga suda drugog stupnja, na strani optuženika nisu ispunjene posebne zakonske pretpostavke za produljenje mjere istražnog zatvora…“
Županijski sud zna da me u normalnim uvjetima ne može osuditi, ali treba opravdali sav taj kriminal sa kojim sam ne svojom krivicom bi suočen. Treba opravdati teške tjelesne ozljede koje su mi nanesene, neprocesuirano razbojništvo koje je počinjeno prema meni, ali i spriječiti raspravu u normalnim okolnostima koja će dokazati sve moje navode i optužbe i otkriti organizatore.
I sada nastupa nova prijevara koja je položila ispit u Gospiću za Novu Godinu kroz “Teorem Kurvina sina”
Zatvori me se, bez ikakvog dokaza odredi istražni zatvor zato što se skrivam i ne odazivam na pozive suda i onda biser sa „potpisom“ Ranka Ostojića. „SUSJEDI MISLE DA SAM ODSELIO I DA NISAM PRIJAVIO PROMJENU ADRESE NOVOG PREBIVALIŠTA“. Već sam uspio pronaći i dokaze i ime „susjede“ koja je to u dogovoru sa Rankom takvu informaciju dala policiji kako bi im dala opravdanje za zatvor… ali i puno više. Pitam od kada su bezimeni „susjedi“ institucija na osnovu čijeg mišljenja se ljudi zatvaraju? Kaže mi Paulina da joj je policija tako javila da me ne mogu pronaći i uručiti mi poziv. Zamolim je da mi poziv pošalje mailom da ne bude nesporazum. Za desetak minuta je riješena misterija. Stiže mail sa svim podacima potrebnim za uručiti mi poziv koje Sud i policija navodno nemaju pa koriste kao razlog za moje pritvaranje.
Jasno se vide i broj telefona i e.mail. Pozivi i prepiska ide bez i najmanjeg problema što dokazuje da netko iznad Suda kome smeta moj rad i pisanje sve to montira. Kako iste pozive dobivam iz zagrebačkog Općinskog kaznenog suda i Županijskog suda i svi koriste iste lažne navode jasno je da sve ide sa jednog mjesta
Zovem Paulinu.
- Pitam je, misli li ozbiljno kada tvrdi da sam nedostupan i da me ne možete obavijestiti o raspravi u tom predmetu?
- Ozbiljno kaže, ne mogu me obavijestiti o raspravi jer nemaju kontakt na mene.
- Pitam je, je li mi poslala mail koji sam uredno zaprimio.
- Kaže „Jesam“.
- Jeste li me zvali na moj mobitel na koji sam se odmah javio i javljam se i zovem vas?
- “Jesam…“
Ukazujem joj na najbitniji detalj: „Kako sam nedostupan za normalnu raspravu, a dostupan sam za raspravu za određivanje istražnog zatvora?“
Nakon što sam na isti način zatvoren za Novu Godinu u Šibeniku i kidnapiran za Gospić, ista priča i isti fantomski „susjedi“ me trebaju zatvoriti i u Zagrebu. Gospićkom sudu sam po izlasku dokumentom dokazao da sam sedam dana prije zatvora bio u II.PP u Splitu, „istoj postaji koja me ne može naći“. Pokazujem im mail da sam mjesec dana prije zatvaranja (zbog nedostupnosti) komunicirao mailom sa predsjednicom Suda Dubravkom Rukavinom.
Komunicirao sam sa svima kojima sam po naredbi odozgo postao „nedostupan“. Vjerujem da je i Staljinov tužitelj Berija bio pošteniji ili barem inteligentniji.
Evo i dokaza da tu nema slučaja i da se sve radilo organizirano od strane NeoUdbe. Kako sam ušao u njihovu prepisku, između ostaloga našao sam i ovaj mail koji sve objašnjava. Kao povod su iskoristili svoju „kolegicu Zdenku Prpić“ koja je u Švicarkoj bila doušnik:
I za kraj mail NeoUdbe prikrivene iza adrese Oculi666Dei@protonmail.com koja svoje sljedbenike obavještava ali i navodi razloge napada na mene. I naravno, iskorištena je švicarska prostitutka Zdenka Prpić koja je obilazeći kolodvore i okupljališta “naših” ljudi za službu prikupljala informacije. I ovdje je uspjela dokazati kako “kurva uvijek ostaje kurva”.
I što kaže drug Ranko:
- sigurnosno onesposobiti Mira Matijevića,
- ugušiti SLOBODARSKU STRANKU,
- oduzeti mi podršku javnosti,
- diskreditirati me kako bi moji tekstovi postali nevjerodostojni i prestali se dijeliti po društvenim mrežama.
Na naslovnoj fotografiji je jedna od 6 palica nađenih poslije napada, uz dva revolvera. “Kurvin sin” je nakon mog zatvaranja oduzeo tajnici stranke ključeve kuće i uklanjao tragove. Umjesto te okrvavljene toljage podmetnut je običan štap što mu nije prošlo. Da Bog čuva Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu.
Radi usporedbe:
U tom slučaju napada na mene razbojništva i nanesenih teških tjelesne ozljede nitko od zatečenih napadača nije ni saslušan.
U drugom napadu kada sam prvom napadaču koji je provalio prozor, uskočio u stan i napao me, u nužnoj obrani nanio lakšu tjelesnu ozljedi Neoudba je mene zatvorila i u Remetincu sam proveo sedam (7) mjeseci i tko zna koliko bih da me Vrhovni sud nije oslobodio.
NeoUdba ne staje…
Ne staje ni Miro…
