U zadnje vrijeme se puno toga događa, svakodnevno sa svih strana iskaču afere a javnost je razočarana pisanjem režimskih novinara koji “laju za onoga tko ih hrani“. Svi očekuju istinu ne shvaćajući koliki rizik to predstavlja za nas slobodne i istraživačke novinare. Osim što je nemoguće takav tekst objaviti u režimskom mediju i kada se nekako snađeš nastupaju hijene zadužene za napade i beskrajno tužakanje za navodne klevete računajući na razumijevanje vlasti i pravosudnog smeća koje je spremno učiniti sve kako bi zaštitili i zadovoljili gazde.

Kako se i sam bavim istraživačkim novinarstvom na što me prisilio nerad državnih institucija kojima sam kao predsjednik Udruge za resocijalizaciju liječenih ovisnika i zaštitu ljudskih prava uporno pisao uzaludno očekujući njihovu reakciju. Imao sam gomile dokaza da iza jednog i drugog stoji Ostojićeva parapolicija pa smo brzo ušli u sukob, a za DO i Sud nije bilo dileme iza koga će stati. Kako me boks izgradio kao pobjednika, nisam se pomirio sa time pa sam nazvao vlasnika jednog ličkog portala i dogovorio se da mi objavljuje tekstove.  Prvi tekst sam mu poslao u jutro oko 7 sati, on ga je odmah objavio i u 11 sati me zvao šokiran brojem ulaza na portal i pozivima koji su ga blokirali. Sve je zanimalo tko se krije iza nadimka „Miro Matijević“ budući da se nitko normalan ne bi u Lici usudio potpisati ispod teksta u kojemu sam brutalno izvrijeđao tadašnjeg župana navodeći mu samo dio kriminala koji sam mu otkrio i javno opisao. Otkrio sam i da su hrvatski udbaši ubijali Hrvate kako bi se sutra „svetili“ ubivši stotinjak Srba. Sve po nalogu iz Beograda odakle je nakon par godina pisanja stigao nalog za moju likvidaciju, operacija pod nazivom „Bumerang“. Kako me puno Ličana poštivalo, svugdje sam imao prijatelje pa sam uspio nabaviti snimku sastanka i dogovora moje likvidacije sa svim detaljima. Prijavio sam policiji koju je uvijek i jedino zanimalo kako sam dolazio do informacija, stoga nije čudo da su mi pod lažnim optužbama ti kokošari ukrali četiri računala i šest mobitela. Osim štete, nisu mi uspjeli otkriti niti jednog suradnika koji su također bili njihove kolege ali poštene – „MOJI POLICAJCI“. Za sve te godine taj ološ u odorama hrvatske policije služeći izdajnicima je na meni isprobao sve iz arsenala policijskih zločinaca. Jedini sam novinar u Europi koji je šest puta pritvaran zbog tekstova, u „marici“ privođen u Gospić i Karlovac  bez da su mi slali pozive. Kuća  mi je u Lici provaljena i potpuno opljačkana za Božić 2022. s time da sam policiju u naprijed upozorio tko i kada će mi provaliti kuću. Do danas nije obavljen očevid i ništa se nije poduzelo iako sam uspio nabaviti i tim idiotima poslati fotografije provalnika kako iznose namještaj. Uspio sam skinuti načelnika PP Otočac Stjepana Dujmovića koji sada ima više vremena za prebacivanje narkotika iz Bosne.                                                                                         Teško je opisati što sve u svom radu moramo trpjeti i prolaziti, a to je sjajno opisao Domagoj Margetić.

DOMAGOJ MARGETIĆ

Ostao sam preko noći sam protiv svih. Bez prijatelja, jer biti mi prijatelj tad značilo je biti neprijatelj Države i nacije. Nisam, međutim, niti slutio kako će i koliko dugo paradržavni aparat kontroliran od političkog podzemlja „puhat za mojim vratom”. Svih ovih dvadeset i pet godina. Njihovo se paraobavještajno i medijsko podzemlje odmah dalo na kreiranje kontra-slike o meni. Kreirane su laži, podmetanja, diskreditacije, svih ovih godina objavljivane su kojekakve istine o meni, a mene se nastojalo na sve načine diskreditirati i na taj način ubiti kao neugodnog svjedoka, kad me već u prvom naletu nisu uspjeli fizički likvidirati te davne 1997. godine. Danas bi možda više volio da su me tad ubili.

Jer sve od ljeta 1997. do danas traje moje ubijanje na najperfidnije načine. Zato što nisam šutio. Zato što nisam ničiji. Zato što nisam pristao na dilove. Ne postoji više način kojeg se čovjek može dosjetiti, a da mi na takav način nisu zagorčali, zagorčavali i ne zagorčavaju život. Samo da ušutim. Da prestanem. Da pristanem na sva uvjeravanja da će mi bit lakše ako ušutim, ako se smirim. Nije bilo lako izdržati sve ove godine. Nije lako izdržati niti danas. Moje disidentstvo težak je teret kojeg nosim, koji je teško ili nemoguće razumjeti. Ali još je teže slušati svakodnevna uvjeravanja u sve te istine o meni. Jer svih ovih godina pokušavaju dokazati da sam lažljivac, da sam ovo ili ono, samo kako bi me diskreditacijom ubili kao opasnog svjedoka sistemskog kriminala i planiranog sistemskog zločina koji produženo traje do danas. Danas prestaje i moja formalna obveza čuvanja službene tajne u trajanju od dvadeset i pet godina. Hrvatska me i danas ubija kako bi me ušutkala. I dalje me se uvjerava da se moram opametiti i shvatiti da moram prestati s tim. Bio sam najmlađi disident moderne Hrvatske. I svih ovih četvrt stoljeća plaćam mučnu cijenu toga što nisam pristao na šutnju. Ovako vi imate privilegiju da svakodnevno pljujete po meni, kad, tko i kako hoće, svim tim istinama o meni kojima se nabacujete.

Bio sam jedini koji je progovorio, kad su drugi skupo naplaćivali šutnju. Svjedok sam zločina vladajućih i zločina opozicije. Nezgodan svjedok vremena kojeg i danas, dvadeset i pet godina nakon pisma koje sam uputio Tuđmanu, pokušavaju pod svaku cijenu ubiti. Ne metkom. Nego ubiti živog. Bio sam ostavljen na čistini, na odstrel tadašnjim plaćenicima Gojka Šuška i Ivića Pašalića. O planovima koji su jasno govorili o tome da mi je život ugrožen dojavio mi je tadašnji šef tajne službe Ivan Brzović, koji mi je poslao poruku da se hitno sklonim, a u izbjegavanju opasnosti po život pomogao mi je i tadašnji šef sektora krim policije Perica Martinović, koji je u tom trenutku onemogućio određene aktivnosti prema meni, tako da sam zahvaljujući njima dvojici dobio nekih tjedan dana vremena da se sakrijem. Da nestanem.

Domagoj Margetić je uspio otkriti puno toga, ali i preživjeti pokušaj likvidacije kada je pred ulaznim vratima stana dnut. Iako je doživio niz neprijatnosti još se ne predaje.

ŽELJKO PERATOVIĆ

Družio sam se i sa ostalim istraživačkim novinarima tako da smo svi znali što se događa. U to vrijeme je možda najeksponiraniji bio Željko Peratović. Doživio je fizički napad, pokušaj likvidacije i čudom se uspio spasiti. Slijedile su brojne prijetnje nakon čega je odlučio odseliti u Švicarsku. Nikada nitko nije odgovarao

MARIN VLAHOVIĆ

Marin Vlahović ima troje djece. Nazvao ga je čovjek, uredno se predstavio i rekao mu da će mu pobiti djecu ako nastavi pisati. Više ne piše. Čovjek koji se kao organizator pojavljuje u svim tim slučajevima  je iz Like, kao i napadači koji su me pod zaštitom policije napali u stranačkim prostorijama u Zagrebu. 

Neke sam i prepoznao. Bili su to ljudi koji su mi po mom dolasku u Liku svjedočili o zločinima u kojima su sudjelovali, kako su pod prijetnjom pištolja ubijali starce kako bi postali taoci zločinaca koji su to sve organizirali za račun KOS-a. To je isto funkcionirali i u napadu na mene jer su bili svjesni da ih ukoliko odbiju naredbu u Lici ponovo čeka pištolj „nedodirljivih“. Nekada ponosna Lika i Ličani pretvoreni su u leglo kukavičluka, podlosti i najprimitivnijeg zla.

Kako sam ja ipak malo „tvrđi“ od ostalih kolega i napadi na mene su bio žešći tako da sam pri drugom napadu zadobio teške tjelesne ozljede i život mi je spasilo samo to što me nisu uspjeli srušiti. Pokradeni su mi laptop, mobiteli i dokumenti. Napadača je bilo više od osam, provalili su u kuću u 6,30 i počinili teško razbojništvo, policija ih je sve zatekla u kući i nitko nije ni saslušan, ni priveden iako sam policajcima pokazao tko je držao pištolj uperen u mene, a tko mi je krao laptop i dokumente. Nitko nije niti saslušan. Zločinac Ranko Ostojić mi se dokopao laptopa i dokumenata i cilj je postignut. Poslije ovog napada završila je era Gandijevizma a banda navikla da ne pružam otpor bila je veoma iznenađena kada je već prvi koji je provalio prozor i naoružan ušao u kuhinju, inače po zanimanju vojnik, star 39 godina i visok 190 cm  nakon što je dobio metak u ruku u kojoj je držao oružje, cvileći je odskakutao preko ograde praćen ostatkom bande.

Kada već pišemo na tu temu, ne smijemo zaboraviti ikonu istraživačkog novinarstva Julian Paul Assangea koji je postao poznat kao glavni urednik i osnivač WikiLeaks, organizacije koja objavljuje tajne informacije i povjerljive dokumente od anonimnih izvora zviždača. Prilikom boravka u Švedskoj u kolovozu 2010. švedska policija počela je istraživati njegovu umiješanost u navodno „silovanje“ i to je početak kraja tog superheroja, ali i dokaz da ni Europa nije imuna na lažne optužbe i nezakonita pritvaranja istinoljubaca što postaje najjače oružje u borbi sa istinom i njenim glasnicima.  To je cijena „istraživačkog novinarstva“.

Često razmišljam koji je smisao svega, zašto toliko riskiramo i uništavamo si život kako bi “gluhima i slijepima” dokazali i ono što i sami znaju. Je li to čisti mazohizam ili misija sa kojom smo došli na svijet? Zašto trošimo najljepše godine života za neravnopravnu borbu sa zlom, zašto prijatelji zaziru od nas i zašto si uništavamo obitelji? Je li dovoljna satisfakcija poštovanje ljudi kojima sam pomogao i nekolicina ljudi koji iz zahvalnosti mole Boga za moje zdravlje i uspjeh? Teško je reči ali danas više ni nemam izbora. Idemo do kraja iako ne znam ni što to znači, ni vrijedi li to ovih žrtava.

Neka sve bude u božjim rukama…

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime