U Kumanovu je 04.06.2023. održan treći memorijalni turnir u čast dugogodišnjeg trenera B.K. “Kumanovo” Miroslava Petrovića.
Prvi puta sam se sreo sa Kumanovćanima u kvalifikacijama za 1. jugoslovensku ligu. Nastupali su BK.”Spartak” iz Subotice, kragujevački “Radnički” i “Kumanovo” i zagrebački “Metalac” za koji sam ja nastupao. Nakon što smo sve doma pobijedili, raspali smo se nezadovoljni vođenjem kluba. HBS je odbio da nas registrira za neki drugi klub čime su nas prisilili da odemo iz Hrvatske pa su braća Rubelj otišla u Banjalučku “Slaviju”. Ja sam još vagao u trenutku kada mi je došao rukometaš Miodrag Jovanovski – Crni sa kojim sam se znao još kada je studirao u Zagrebu. Prenio mi je poziv Zoleta, legendarnog predsjednika BK “Kumanovo” da posjetim Kumanovo i neobavezno popričam sa vodstvom kluba oko prelaska, s obzirom da sam u kvalifikacijama pobijedio sve teškaše uključujući i njihovog Cvetića. I tako sam se nakon mog Zagreba i najeminentnijih disko klubova po kojima sam redario sa ekipom sa Sige, našao na sred “ploštada” gdje se sva mladež na večer okupljala na Korzu. “Nightlife in Kumanovo” je spašavala kavana “Zlatna rukavica” sa muzikom i cajkama gdje se ipak nismo predugo zadržavali s obzirom da je već u 8 bio trening i trčanje “do kruške” koja je bila 4,5 km udaljena od grada. Još toliko nazad uzbrdo uz bezbroj psovki tako da je to sigurno bila najomraženija kruška u Makedoniji. Navečer boksački trening i tu je do izražaja dolazio upravo Miroslav Petrović koji je uspijevao držati pod kontrolom sve te različitosti, kulture i naravi što i nije bilo jednostavno. Tih i nenametljiv ali izuzetno drag i simpatičan plijenio je svojom ljudskošću.
Kumanovo je za mene u početku bilo svojevrstan šok, ali sam ga uspješno prebrodio družeći se sa predsjednikom Zoletom, najvećim gospodinom među svim boksačkim radnicima koje sam u karijeri sreo. Tefik ispred čije se krojačnice predvečer ritualno pio čaj i kovali planovi. Svugdjeprisutni policijski inspektor Tozo i Trajče službenik “EI Niš”. Tako šarolika ekipa je napravila čudo i uvela Kumanovo u prvu ligu. Za najugodnije trenutke sam zahvalan obitelji Mirka Cvetkovskog – “Cicije” poslovođe u “Sportu” i blagajnika kluba kao što mu i nadimak govori. U bašti sam iza njihove kuće sam ispod njegovog oraha provodio sate i sate u miru puneći baterije poslije napornih treninga. Mirka više nema. Kada sam došao u Kumanovo sin Marijan je išao u osnovnu a Snježa i Sonja u srednju školu. Obišao sam ih i sada i ostao šokiran. “Ta djeca” već čuvaju unuke. Uz njih sam najbolje vidio kolika je duga moja povijest u Kumanovu. Ubuduće neću ni ići kod njih. Samo se uplašim…
Kao kapiten i vođa ekipe se nametnuo Ace Rusevski koji je najveći “luđak” kojega sam sreo u boksačkoj dvorani. Njegova želja za pobjedom je bila nemjerljiva tako da uz njega nitko nije mogao da ne pruži maksimum kada bi se popeo u ring. Kako se rezultat najčešće rješavao u teškoj kategoriji kod 9:9 ili 10:8, odlučili su se angažirati mene i bio je to za obje strane pun pogodak. Od 11 mečeva dobio sam deset, a izgubio samo od Đevdeta Pecija na tijesno bodove 2:1. Moje mečeve u dvorani “Kale” u Skopju je publika pratila na nogama a od navijanja sam imao osjećaj da će se krov srušiti. Konkurencija nikada jača, a svaki meč je izvlačio iz mene i zadnji atom snage. Poslije jednog tako iscrpljujućeg meča prilazi mi Ace sretan što smo pobijedili i kroz smijeh kaže da sam ja “Miro sa sedam srca”. Pitam ga kako to misli. Kaže “svaka treća runda ti krećeš i ne prestaješ udarati, a mi svi čekamo kada ćeš ti pasti”.
Najljepši period u karijeri sam proveo u Kumanovu gdje sam doživio sve lijepo što sportaš može doživjeti. Čak sam i zadnji profesionalni meč sa do tada nepobjedivim Zaircem Lushidi Mudinbom odboksao u Kumanovu. Zato me iznenadio i jako obradovao neočekivani poziv tajnika kluba Dragana Zemka Petrovskog da kao zaslužan boksač dođem na ovaj 3. memorijalni turnir Miroslava Petrovića.
Nakon što su me lani iznenadili HBS i predsjednik saveza Bono Bošnjak koji su mi uručili Zahvalnicu za sve što sam učinio u hrvatskom boksu, stiže i taj poziv iz Kumanova. U Hrvatskoj se to poklopilo sa trideset godina od poziva da kao prvi trener vodim prve pripreme hrvatske boksačke reprezentacije. Bono me pozvao u ring i uz najavu “legenda jugoslavenskog boksa” uručio mi zahvalnicu za doprinos hrvatskom boksu. Poziv iz Kumanova je značio da ni 1.200 kilometara, ni 40 godina od zadnjeg profesionalnog meča u Kumanovu nisu narušili ljubav između mene i Kumanova.
Osim mene, pozvano je još nekoliko boksača koji su u to vrijeme nešto predstavljali. Svi smo bili nepobjedivi u svojim kategorijama i danas svi prijatelji puni uzajamnog poštovanja
Toliko zanimljivih priča i toliko anegdota smo se prisjetili u ta četiri dana. Tadija Kačar (u svijetlom odijelu) i brat mu Slobodan osvajali su sve što se u svijetu moglo osvojiti uključujući i zlatnu olimpijsku medalju. Ace Rusevski je uzeo broncu na Olimpijadi. Mirko Puzović (u prugastoj majici) je harao Europom. Zanimljiv je bio i Mujo Bajrović (u plavoj majici) koji je iz Skopja prešao u Kragujevački “Radnički”. Uz uspješnu karijeru je uspio završtiti fakultet, da bi nakon završetka karijere završio i drugi i magistrirao. Na manjoj slici sa kačketom je Ređep Jakupi-Kačo koji je iz Kumanova prešao u Rijeku i tamo par sezona bio neporažen.
Mirko Puzović je danas predsjednik BK “Radničkog” iz Kragujevca u kojemu je boksao moj idol i jugoslavenski “Ali” – Nenad Matejić. Sjedimo u hotelu za velikim okruglim stolom i čujem kako Mirko hvali Nenada kao najboljeg jugoslavenskog teškaša svih vremena. Pitam ga, Mirko sjećaš li se da sam ga ja dva puta tukao i da jedini poraz u karijeri u Kragujevcu, na domaćem ringu doživio baš od mene. Sječa se… kažem mu da pozdravi Nenada kojega i danas beskrajno poštujem kao boksača i čovjeka i da mu kaže da se rado pohvalim time što sam ga dva puta pobijedio, ali da ni ja koji ne pati od prevelike skromnosti, nikada nisam rekao i neću reči da sam bio bolji od njega.
Zamolili su me da u ringu dodijelim pehare najborbenijim borcima što sam sa zadovoljstvom učinio.
Sa novim predsjednikom Kristianom Andreevskim i tajnikom Draganom Zemkom Petrovskim sam brzo našao zajednički jezik i bilo nam je zadovoljstvo surađivati tih par dana. Takvi entuzijasti su garancija da se boks u Kumanovu ponovo vraća onim putevima slave, a Kristijan je dostojan da naslijedi Zoleta iako je Zole bio jedan i jedini.
Moje beskrajno zadovoljstvo u ringu i zajednička fotografija svih učesnika za kraj.
Druženje u hotelu sa predsjednikom Kristijanom Andrevskim, tajnikom Draganom Zemkom Petrovskim i vrijednim članom predsjedništva Sametom Salijevskim nakon što mi je dodijeljena Zahvalnica.
Ring slobodan… počnimo se spremati i za četvrti turnir u čast našeg dragog trenera Miroslava Petrovića.
