Sretan vam Praznik rada! Ili KOLIKO SE SVIJET DOISTA PROMIJENIO…

Dakle, uz današnji Praznik rada “nekoliko” riječi Muammara al-Gaddafija, čovjeka koji je na neuobičajen način kombinirao marksistička načela i islamsku tradiciju.

“Danas slavimo Prvi maj, međunarodni dan radnika – ali pravi ‘Dan radnika’ biti će onaj kada se svi radnici svijeta oslobode robovlasništva i kada postanu partneri, a ne zaposlenici koji rade za plaće. To će biti Međunarodni dan radničkog oslobođenja i zaista će zaslužiti da bude slavljen diljem svijeta.

Kakvo značenje ova proslava danas ima kada se radnici u svakom djelu svijeta i dalje moraju pokoravati plaćama koje kontroliraju njihove živote i njihove slobode? Da li osoba zaista može imati slobodu ako je prisiljena robovati nekom drugome? Da li postoji ikakav smisao u životu čovjeka, ako su sve njegove materijalne i esencijalne potrebe, dnevna i mjesečna primanja, pa i život njegove djece – u rukama nekog drugog?

Sloboda čovjeka ne može biti kompletna sve dok on nije emancipiran od svih oblika izrabljivanja i pritiska, bez obzira iz kojih pravaca isti dolazili. Sloboda može nastupiti tek onda kada pojedinac u potpunosti kontrolira sve svoje potrebe i nikada neće moći biti slobodan sve dok je barem jedna od tih potreba u rukama nekog drugoga.

Braćo… revolucija nije vojni udar niti preuzimanje političkih funkcija od jedne skupine kako biste ih predali drugoj. Prava revolucija prokazuje osnove represije nad društvom i uklanja ih.

Revolucija prokazuje represiju po pitanju kontrole sredstava proizvodnje kao i nepoštene odnose među ljudima – revolucija uništava te odnose i samo to je prava revolucija.

Svaki pokret promjene koji samo preuzima fotelje moći od druge skupine, razbacuje se sa sloganima i ostavlja korijen izrabljivanja u društvu netaknut – to je fašistički puč, pokret ograničene svrhe, pokret bez povijesnog utjecaja na život ljudi.

Svugdje čovjek žudi za slobodom i spreman je umrijeti za slobodu. Cijelu svoju povijest ljudi se bore za slobodu kako bi mogli živjeti u sreći jer, da bi čovjek bio sretan, prije svega mora biti slobodan. Čovjek se mora boriti protiv onih koji ga porobljavaju – mora biti slobodan u životu, slobodan da jede što želi, da se oblači kako želi, slobodan da živi kako želi… to je slobodan čovjek koji živi u sreći.

Diljem svijeta imamo reformativne i površne pokušaje da se zadovolje radnici, da im se da ponešto participacije u upravljanju ili vlasništvu, da im se daje dio profita ili da im se povisuju minimalne plaće. Svi ti pokušaji su obična iluzija i u konačnici cilj je prevariti radnike.

Svjesna osoba ne prihvaća ove lažne pokušaje reforme i shvaća kako će isti pokušaji završiti kao potpuni neuspjeh. Radnik ne treba biti sudionik u upravljanju, on mora biti upravitelj. Radnici bi trebali u potpunosti preuzeti upravljanje.

Jer ako je najbolja pozicija za radnika u današnjem svijetu samo sudioništvo u upravljanju, pokušajmo onda definirati tko je zapravo upravitelj. On je onaj koji radnike izrabljuje i pritom ih izrabljuje na način da im dopušta da sudjeluju u upravljanju. Jedino radnici mogu biti upravitelji jer jedino tako mogu biti slobodni.

Radnici tvore ogromnu većinu ovog svijeta i stoga imaju pravo na slobodu i sreću. Tko kaže da radnici moraju živjeti pod izrabljivanjem zauvijek? Oni moraju postati upravitelji – bez ikakvih partnera. Lažni režimi danas glume kako su progresivni zato jer radnicima daju dio profita, ali od kuda taj profit dolazi? Radnici imaju apsolutno pravo na sav profit jer profit je proizvod njihova teškog rada u procesu proizvodnje.

Davanjem ovih socijalnih beneficija, direktno ili indirektno, nastoji se natjerati radnike da zaborave na činjenicu da sav profit pripada njima i samo njima.

Radnik je proizvođač i pravo je proizvođača da konzumira vlastiti proizvod, ali radnici proizvode, a drugi konzumiraju njihove proizvode, dok radnicima samo ostaju ostaci.

Sve dok radnici ne preuzmu sve točke proizvodnje i sve dok sav profit ne bude samo u njihovim rukama, biti će i dalje izrabljivani.

Ovaj poziv na oslobođenje radnika diljem svijeta dolazi iz Libije, prve svjetske Džamahirije. Pravi dan oslobođenja bio bi kada bi i libijski radnici postali upravitelji, a ne zaposlenici za plaće. To bi bio dan vrijedan povijesne proslave.

Rezolucija na narodnoj konferenciji donijela je odluku o povećanju minimalne plaće u Libiji. Unatoč činjenici da je narodna konferencija donijela odluku u skladu s aktualnim situacijama i činjenici da je tu odluku podržalo narodno vijeće i druga vijeća u Libiji, ja vam ovim putem poručujem da nemate što slaviti povećanje minimalne plaće i da nemate potrebe biti zadovoljni podjelom profita ili sudjelovanjem u upravljanju – revolucija se mora nastaviti dalje sve dok radnici u potpunosti ne preuzmu svu kontrolu nad upravljanjem svih kompanija i institucija u kojima danas rade.

Radnici, svaku beneficiju koju dobivate putem rezolucija ili zakonodavnih odluka je usluga koju vam daju drugi. Slobodan čovjek ne može živjeti ako duguje usluge nekom drugome jer tada je inferioran.

Beneficije koje vam daju razne rezolucije i zakonodavne odluke uvijek vam mogu biti ukinute od strane istih onih tijela koja su vam ih i dali ili to tijelo može biti zamjenjeno nekim drugim koje će vam opet oduzeti te beneficije. Prave beneficije dobiti ćete samo popularnom revolucijom kada preuzmete upravljanje tamo gdje sada radite.

U arapskim državama koje su jednom bile progresivne ili u bilo kojoj drugoj državi na svijetu, radnici su izgubili sve beneficije jer se raspala revolucionarna administracija ili ju je zamijenila neka nova. Nitko vam neće dati slobodu, morate se sami izboriti za nju čak i po cijenu smrti.

Pokret u kojem sudjeluje i libijski narod mora se kretati prema ovim povijesnim ciljevima kako bi stvorili uvjete za novu civilizaciju. Radnici moraju biti dobro organizirani. Krajnje je vrijeme da se radnici revolucijom oslobode svojih izrabljivača.

Tko vas je osudio na siromaštvo i nazadnost? Tko vas je osudio da budete potlačena klasa prema drugoj superiornoj klasi? Tko je odlučio preuzeti sve vaše potrebe? Naravno, nije Bog jer Bog je pravedan. On vas nikada ne bi osudio na ovakav jad i bijedu. Društvo izrabljivanja i eksploatacije vas je stavilo ovdje. Baze tog sustava valja revolucijom razmontirati kako bi se došlo do slobode.

Došlo je vrijeme da se i mentalno pripremite na to – da preuzmete cijelu proizvodnju, da sve bude samo u vašim rukama.

Ove nove slogane vam dajem da o njima malo razmislite. Ovaj poziv, poziv na oslobođenje i slobodu radnika mora glasno odjeknuti iz Džamahirije, toliko glasno da ga čuju svi radnici svijeta.

Kada preuzmete svu vlast i izvršite svoju revolucionarnu misiju, tada će se i drugi radnici diljem svijeta ugledati na vas i oni će preuzeti svoja sredstva proizvodnje.

Svi siromašni i izrabljivani radnici ove arapske zemlje moraju postati slobodni. Kada se radnici oslobode, oni će biti pravi gospodari ove zemlje. Oni će biti sila koja će se braniti od svakog neprijatelja.

Stoga, na ovaj dan šaljem vam ovu poruku – kada radnici budu potpuni vlasnici, kada konzumiraju sami ono što proizvedu i kada budu kontrolirali sve etape procesa proizvodnje, onda zaista mogu slaviti ovaj dan.

Radnici Libije moraju ostvariti ovu misiju i ne osvrtati se na propagandu. Vaša revolucija ne smije dati nikakve isprike neprijateljima radnika.

Vjerujem da vi to možete, da se možete organizirati i ne dati neprijateljima radnika priliku. Kada to postignete pokazati ćete izrabljivačima, reakcionarima, imperijalistima i neprijateljima unikatnu situaciju koja se događa u Libiji.

Poručujem vam sve ovo kako bi vi sada preuzeli odgovornost na sebe. Uvjeravam vas kako je moja dužnost i dužnost mojih kolega isključivo voditi revoluciju samo kako bi i sami sudjelovali zajedno s vama u oslobođenju i kako bi svi zajedno mogli ostatak života živjeti u sreći.”