Kako početi priču, iz sebe izbaciti sve bure i oluje. Kako formulirati želju za nečim boljim, koje čekamo već toliko dugo da smo zaboravili doslovno što čekamo. Zbog tog gubimo strpljenje, sve je više buke, floskula, parola, ispraznih riječi u kojima nema činjenica već postoji prijetnja kao glavni moto. Prijetnje koriste da bi nas uvjerili u opasnosti koje bi se trebali grupno bojati.

Veliki problem je nepoštivanja argumenta, istina je samo ono što izgovori osoba s “imenom i prezimenom”, oko kojih se vrti cijeli svijet. Na našu žalost taj sustav prihvaćamo, nosimo ga sa sobom ma gdje krenuli, volimo ga kao mater ludu kći.

Iz dana u dan slušam vijesti iz svih mogućih medijskih pravaca, iz svih stranačkih tabora, iz sindikalnih šatora gdje se pripremaju ratne strategije kako zaratiti, no do rata nikako da dođe.

Slušam sve to i doslovno mi se diže kosa na glavi, diže mi se želudac kad čujem tolike neistine od pojedinaca, dođe mi da kažem onako zdravo iz dubine pun mi vas je Karlovac.

Paradoks do paradoksa, kontrola informacija, sve u svrhu stvaranja kaotične situacije. Nije toliko zamršeno koliko je sve skupa licemjerno.

Da ne bi mlatili praznu slamu idemo korak po korak, licemjerje po licemjerja.

Svakim danom smo svjedoci raznih informacija koje se plasiraju medijskim kanalima i kao takve su povod da se oko njih sakupe svi akteri sudjelujući u jednoj ludoj utakmici, a obični smrtnici u toj utakmici sudjeluju kao dvanaesti igrač .

Je li vrijeme da prestanemo biti samo posjetioci utakmica, da bi navijali i stvarali buku, da prestanemo biti najamnici za sitniš. Kada ćemo početi primjenjivati i koristiti se najvrjednijim što nam Bog podari, umom koji nije ništa manji u odnosu na ekipe koje caruju. Samo je potrebno početi misliti, razmišljati, trenirati moždane vijuge i svakim danom ćemo sustizati careve i carinike koji nas sve ovo vrijeme globe i pritom nas svakodnevno uvjeravaju koliko nas vole, koliko brinu nad našom sudbinom.

Prije par dan u tv prilogu popratio sam događanja u Hrvatskom saboru. Sabor kao nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj, trebao bi predstavljati častan dom gdje se donose zakoni kao temeljna pretpostavka napretka i blagostanja, međutim nakon priloga se pitam. Zar su mnogi darujući svoj život darovali nekom za pravo raditi cirkus u Hrvatskom saboru. Zar su vam svojom žrtvom dali za pravo bacati u blato svu onu bol koju nose njihove obitelji. Možda mislite da su vam roditelji nestalih koji još uvijek nemaju gdje zapaliti svijeću sinovim i kćerima, dali za pravo raditi cirkus i pojavljivati se u saboru kada vam se prohtije.

Pitam se znate li što je moral, što je kultura, vjerujete li da će sutra vaša djeca raditi isto tako predano i kulturno kao i vi?

Gledam saborske zastupnike iz oporbe koji zabrinutih lica izlaze sa sastanka s predstavnicima sindikata gdje su razgovarali o zajedničkoj strategiji kako doskočiti vlasti i blokirati donošenje zakona o mirovinskoj reformi, produženi radni vijek na 67 godina i ne mogu ne kazati kojeg li licemjerja. Znamo li da su ti isti zastupnici najavili produljenje radnog vijeka već na početku svog mandata krajem 2013. godine. Nisu ga proveli jer su im fotelje mnogo važnije od zakona. Fotelje su toliko masne i prepune darova, kao da svatko ima svog djeda Božićnjaka koji im mukotrpno namiče darove svaki dan.

Jozo Klarić-Klajo

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime