Unatoč svemu, “dok je Vatrenih bit će i Kroacije”

0
225

Još od planetarnog uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji,
gdje je Hrvatska osvojila drugo mjesto postavlja se pitanje ima li taj uspjeh
samo sportsku vrijednost, ili je nogomet u postojećim društvenim uvjetima i
okolnostima s takvom reprezentacijom postao nacionalni sociopolitički simbol.
Bez ustručavanja može se ustvrditi da je uspjeh reprezentacije na čelu s
izbornikom Zlatkom Dalićem i globalno popularnim Lukom Modrićem više
učinio za promidžbu Hrvatske u svijetu, nego cijela Granićeva (pola meni pola
tebi, pola Bagi) uhljebnička hrvatska diplomacija u ovih 30-tak godina.
U tim danima slave za Hrvatsku na svjetskoj razini hrvatska je politička
kasta pokazala dno dna svoje vlastite nacionalne bijede Treba se samo prisjetiti
ponašanja i ushita tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je
nakon šoua što ga je izvela u Moskvi odbila je odmah po dolasku u Zagreb
primiti hrvatske nogometne zvijezde koje je pola milijuna razdraganih Hrvatica i
Hrvata dočekalo na putu od zračne luke do Trga bana Josipa Jelačića. Treba se
prisjetiti da je u tom trenutku nacionalnim herojima jedan agramerski šminker
redatelj Krešimir Dolenčić na pozornici na Trgu bana Josipa Jelačića isključio
mikrofon, jer su oni kao svojeg počasnog gosta odabrali Marka Perkovića
Thompsona. Totalno je neshvatljivo da se hrvatski politički establishment u tim
trenutcima općenarodnog slavlja okrenuo protiv raspoloženja vlastitoga naroda.
Gledajući širu društvenu i političku sliku cijele te dobro uhodane
jugonostalgičarske bulumente obilno potpomognute vodećim medijima kojoj je
na čelu jugohrvatsko-četnička koalicija Plenković-Pupovac njoj nikako ne
odgovara bilo kakva afirmacija nacionalnog identiteta. Hrvatska šutljiva javnost
odavno je izgubila vjeru u svoje političare pa manje od 50 posto birača izlazi na
izbore, u nametnutu jugohrvatsku kulturnu politiku, u negiranje, čak i službeno,
nacionalnog identiteta i očuvanja nacionalnih interesa, u slijepu poslušnost
eurobirokratima u Bruxellesu, pa čak i zanemarivanje velike žrtve što su je
njezini sinovi i kćeri dali u krvavom stvaranju hrvatske države. Štoviše hrvatska
nacionalno svjesna javnost izgubila je i vjeru u braniteljsku populaciju, naravno
izuzimajući one koji su razočarani počinili samoubojstva, jer branitelje sad
predstavljaju oni koji nisu vidjeli ratišta, ali su se u razvodnjenom zakonu dobro
uhljebili. Samo jedan detalj iz ove priče, kakav je to predsjednik Republike, nota
bene praktički dezerter, koji za one koji su položili život da bi on postao
predsjednik države kaže da njihovu spomen ploču treba negdje baciti. Ili moje
osobno iskustvo s knjigom “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena…” koju je odbilo promovirati sedam braniteljskih udruga pod kontrolom HDZ-a, iz čega
proizlazi da branitelji štite notorne hrvatske Jugoslavene.
Takvim jugohrvatima smeta uspješan niz hrvatske nogometne reprezentacije koja se        na službenoj svjetskoj rang listi uvijek nalazi među 15 najboljih reprezentacija u svijetu. Koristeći monopolistički položaj u tiskovnim i elektroničkim medijima ta antihrvatska bulumenta nastoji iskoristiti svaki detaljda bi ponizila ili obezvrijedila uspjehe hrvatske nogometne vrste.                                                                                                   Treba se sjetiti kako su mediji razvlaćili Dejana Lovrena i Luku Modrića u aferi Mamić,   kako su izmišljali razloge da se smijeni izbornik Zlatko Dalić jer im je najviše smetala
njegova poniznost i ufanje u Boga. U ovoj prilici to smeta redikuloznom bivšem
predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva Saši Lekoviću. Sve to samo po sebi
govori o jugokomunističkom ideološkom profilu novinarske organizacije u
Hrvatskoj čija je vječita podpredsjednica Slavica Lukić supruga Milorada Pupovca.          HND se nije sjetilo u povodu 50. obljetnice “Hrvatskoga proljeća”, ispričati pravim korifejima hrvatskog novinarstva (Božidar Novak, Ivo Bojanić,
Neda Krmpotić, Krešimir Džeba, Josip Horvat) koji su u čistki nakon gušenja “Hrvatskog proljeća” bili izbačeni iz društva koje se tada nazivalo “Društvo
novinara Hrvatske”, jer je pridjev “hrvatski” bio zabranjen. Možda najbolje
ilustrira stupanj mržnje prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji izjava jednog
od predvodnika protuhrvatske histerije u medijima, kolumnista
zapadnobalkanskog ili projugoslavenskog “Jutarnjega lista” Jurice Pavičića. On
izravno poziva: “Srušimo kult hrvatske reprezentacije”.
Ta antihrvatska bulumenta priželjkivala je i na ovom Europskom
prvenstvu pad nogometne reprezentacije, što bi se dogodilo da nisu prošli
uvodnu skupinu. Međutim momci Zlatka Dalića s novim svježim snagama
nakon smjene generacija poslije epohalnog podviga u Rusiji plasirali su se u
osminu finala gdje su u Kopenhagenu u ravnopravnoj borbi poklekli pred
moćnim Španjolcima. Uz njih je od prve utakmice na ovom Europskom
prvenstvu bila ona šutljiva većina u domovini, a u Kopenhagenu i na stadionu
koja je zdušno bodrila svoje prave junake, jer u tmurnoj hrvatskoj političkoj
situaciji, oni su jedini adut koji hrvatski narod i naciju drži u nacionalnom
zajedništvu. Ni jedan blagdan u Hrvatskoj ne može izvjesiti toliko državnih
zastava koliko može, bez obzira kako utakmica završila, nastup hrvatske
nogometne reprezentacije. Cijela momčad pored toga što je i pojedinačno
respektirana u inozemstvu odiše nacionalnim ponosom jer je svjesna svoje
posebne uloge u promociji “Lijepe naše” u cijelome svijetu. I zato nakon svega
parafrazirat ćemo genijalnog Antuna Gustava Matoša kojemu u ovoj
maćehinskoj Hrvatskoj njegova rodna kuća ide na bubanj: “Dok je Vatrenih bit
će i Kroacije”.

Vjekoslav Krsnik, komentator SLOBODARSKOG PORTALA
ZAGREB, Croatia
Tel 385 1 560-2793, mob 098 910-0170, E-mail: vjekoslav.krsnik2@inet.hr

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime