Povijest nas po meni uči da je rat ono, što čovjeka određuje .
Kad i gdje je borba za ljudska prava uopće mogla doći do izražaja? Zar u starih i apsolutno totalitarnih Sumerana ili okrutnih Asiraca, dal ‘ u zemljoradničkom i misterioznom Egiptu, dal’ kod Feničkih osvajača Mediterana, ili Rimskom carstvu, tom sinonimu agresije i rata samog , ili Kineza koji i danas s onom glinenom vojskom u podzemnom svijetu čuvaju apsolutističkog cara koji ih je surovo okupio i ujedinio, da li možda Osmanlije, ti muslimanski carevi Europe, Azije i Afrike, koji su društvo dijelili gotovo kastinski od fukare do Padišaha, s jednim Sulejmanom zakonodavcem , a ipak ostali veliki ili najelitniji ratnici antike Spartanci, kojima je pojam Atenske demokracije bio sprdačina, ili krvoločni križari koji su klali sve na putu, ili talijanski gradovi – države gdje je ratujući međusobno krv tekla potocima, a ipak je stvorena blještava renesansa kao vrhunac duha, ili Francuzi s Revolucijom i uništenjem feudalizma Zapadne Europe kroz krvoproliće masovnih giljotiniranja, ili Ruska revolucija slična Francuskoj u surovosti , uništenju i promjeni svjetonazora polovice Europe ili dva svjetska rata s više od 100 milijuna pobijenih i žrtvovanih ukupno. O mračnom pečatu na duši čovječanstva s Hiroshimom i Nagasakijem neću jer bi i samo pisanje vrijeđalo žrtve.
Pred vratima smo trećeg svjetskog rata radi sulude potrebe par monstruma i masovnih ubojica kakve svijet nije do sad imao. Ti malobrojni poremećeni bolesnici žele svijet vratiti u najgore robovlasništvo i sav društveni i prirodni zakon Zemlje poništiti samo zbog moći i novca.
Možda taj svijet i nestane u paklu, kao dokaz moći sotonskog zla. A možda je to i logični ciklus kojem je došao kraj u svojoj razornosti. Kao i u procesu kad je stvoren kroz Veliki prasak, pa u njemu i nestane zauvijek.
Iz te mi se perspektive borba ljudskih prava čini smiješna i naivna.
I ništa više.
