Navršilo se točno 100 godina od rođenja jednog od velikana hrvatskog boksa Zlatka Hrbića (9. XI. 1922. – 24. III. 2004.) jednog od najvećih boksača, trenera, najvećeg pedagoga i doajena hrvatskog boksa.
Djelovao je kao trener i pedagog i u drugim gradovima: Varaždinu, Karlovcu, Rijeci, Splitu, Novom Sadu i Subotici, te bio trener gradske, republičke i savezne selekcije, predsjednik trenerskih organizacija Zagreba i Hrvatske, te potpredsjednik Zbora boksačkih trenera ondašnje Jugoslavije, a profesor Zlatko Hrbić se uz boks aktivno bavio skijanjem, trčanjem, biciklizmom i plivanjem. U Zagrebu je počeo boksati u BK Hrvatskoj i bio je sedmerostruki državni prvak od 1938. godine do 1951. godine u lakoj, polusrednjoj i srednjoj kategoriji. U 217 borbi u karijeri ring je napuštao poražen samo 19 puta. Uz boks je bio prvi hrvatski trener koji je završio Visoku školu za boksačke trenere i diplomirao na Fakultetu fizičke kulture u Zagrebu. Za taj period je vezana jedna anegdota koju mi je prepričao sa vidnim nezadovoljstvom. Bio je prvak Kraljevine Jugoslavije, prvak NDH i prvak nove Jugoslavije.
Države su se mijenjale ali Zlatko je u svakoj bio šampion. Priča mi je kada je osvojio prvenstvo Jugoslavije, svi šampioni su se zajednički fotografirali ali njemu nisu dozvolili da se slika zato što je bio “ustaški šampion”. I dok sam se ja tome smijao on im i dalje to nije praštao. Zlatko je bio jedan i neponovljivi. Imao sam čast da budem u ekipi koju je zadnju trenirao pa danas umirem od smijeha gledajući “velike stručnjake” kojih je pun tik-tok koji gimnasticiraju cupkajući niti ne shvaćajući da je boks osjećaj, muška borba dvojice boraca u areni omeđenoj konopcima pred publika koja bodri svog favorita iz koje samo jedan izlazi kao pobjednik. Ta dignuta ruka nakon bespoštedne borbe za boksača predstavlja sve. Ozljede i napor ne predstavljaju ništa u usporedbi sa zadovoljstvom kada te proglase pobjednikom. Što je borba teža to je zadovoljstvo veće.
Kada je Metalac napustio trener Ivan Sivka koji je stvorio tu sjajnu Metalčevu generaciju koja je od škole boksa dva puta preko Hrvatske i Druge lige stizala do Prve lige netko pametan je uspio nagovoriti Zlatka da nas vodi jednu sezonu i tu godinu sam naučio više nego od svih ostalih trenera, a imao sam zaista vrhunske. U te naše uspjehe bili su ugrađeni i stari šampioni poput Tome Krizmanića, braće Tkalčić, Mira Orešića, Rihtera ili Omera Halilovića “Puleta” koji su pomagali u treningu ili na Sv.Duhu sjedili ispod dvorane u bircu i slagali gemište po rubu stola, ali su se i penjali u dvoranu i gledali nas a nerijetko nam davali i savjete koje smo upijali otvorenih očiju. To su nam bili idoli i preko njih smo uranjali u svijet boksa. Zlatko se zadnji put popeo u ring kako bi mi u Splitu bio u kutu u predigri meča Parlov vs. Marvin Camela za prvaka svijeta. Boksao sam nespreman protiv prvaka Italije Aleksandra Casanove jer me Matin menađer Boris Kramaršić našao u Makedoniji tek sedam dana pred meč. Kako nisam imao ni trenera, sjetio sam se dobrog starog Zlatka. Nazovem ga i zamolim da dođe da mi pomogne. Kaže ne mogu, tast mi se ženi. Zlatko trebam te… i Zlatko stiže. U prvoj rundi mi je Casanova zatvorio oko dok sam ja njega u drugoj raskrvario. Poslije druge runde sam se vratio u kut a Zlatko mi je počeo davati savjete. Rekoh mu “Zlatko… pusti taktiku jedva sam sam se vratio u kut”. Pogledao me, šeretski se nasmijao i rekao mi “daj ga opali jednom i za mene”. I jesam, ne samo jednom. U zadnjoj rundi su ga samo konopci spasili od nokauta. Zlatka sam obožavao.
Bio je profesor na DIF-u i kako je na nekoj vježbi student pao sa sprave, Zlatko ga je pokušao uhvatiti i tako je povrijedio kičmu koja mu je pravila probleme cijeli život. Podizao je i trenirao brojne vrhunske boksače, pa je trenirao između ostalih i Tomu Krizmanića, teškašku legendu koja je u Švedskoj pobijedila i Johansona, budućeg profesionalnog prvaka svijeta u teškoj kategoriji. Bio je i prvi trener našem profesionalnom prvaku Europe Ivanu Prebegu. Napisao je i knjigu “Boks – historijat, praktičan rad, tehnika, taktika i trening”, izdanu 1958. godine koja je generacijama služila kao temeljni boksački udžbenik.
Profesor Zlatko Hrbić je život posvetio boksu i zadužio boksački sport u Hrvatskoj.
Njemu u spomen održavao se i međunarodni Memorijal Zlatka Hrbića, a grijeh je ako se ne nastavi. Predsjednik saveza Bono Bošnjak je učinio nemoguće i preporodio hrvatski boks ali ako mu hoće dati i dušu, neka izvuče iz zaborava ovu legendu – Zlatka Hrbića.
