Legendarni književnik i strastveni polemičar Antun Gustav Matoš nije imao nikakvoga problema s time da glupana nazove glupanom, a izdajicu izdajicom. Matoš se u svojim tekstovima sukobio s onima koji su prema njegovu mišljenju trgovali hrvatstvom. U pismu književniku Milanu Ogrizoviću on 1907., primjerice, piše: ‘ Ja sam apsolutno tolerantan za sve osim za hrvatstvo, a taj bivši čobanin baš s time trguje……“
Meni je Matoš sjajan i aktualan i prenosim vam ovaj tekst jer je tako životan i da se podsjetimo kako je važan čovjek a ne odijelo. Djelo a ne fraze .Ovi kaj cilindre(titule)nose sa našim su ih parama kupili ,od naših para žive i građanima trebaju služiti. Da li je tako ?Mi kaj smo im cilindre dali trebamo im cilindre i nazad zeti!
Imamo priliku uvijek to učiniti jer mi stvaramo priliku! Na izborima ili ne građani odlučuju o svojoj sudbini. I bez obzira na medijsku blokadu ,na manipulacije ,na podmetanja, na krajnje neprihvatljive načine opstruiranja rada SSH mi i dalje djelujemo i širimo istinu .I dalje ćemo širiti istinu i boriti se za slobodu svih jednakih ,za pravdu i pravo .
Pridružite se SLOBODARIMA i i ostvarimo željene promijene u društvu! Ne dozvolio da se s nama trguje!
Nada Ećim Innocente
Zvonimir Kažiprst osjeti se gospodinom i kupi cilindar. Htjede imponovati . Uvjerio se da kod nas ne imponuju ljudi već cilindri.
Idući ulicom od klobučara i ostavivši tamo svoj stari mekani crni šešir, dobi lupanje srca, opazivši u staklu izloga sam sebe. Nije se odmah poznao. Učinio se sam sebi divom. Porastao je u novoj cijevi. Sjetio se čitanog u gimnaziji Homera, naime junaka koji u božanskim časovima postaju veći od samih sebe.
Na uglu mu salutira stražar. Zvonimir Kažiprst zna da ne daje počast njemu već klobuku. Prama cilindru počinje osjećati duboko poštovanje. Na glavi nosi teret, i taj teret ga pomalo tišti. Uviđa već daje teže biti gospodin no kukavica. Sjeti se da su krune, prave krune odista teške kada je već tako teretan običan cilindar. Sjeti se na gvozdenu lombardijsku krunu na grozničavom čelu ljetnog vrelog dana. Sjeti se na papsku trokrunu u žezi znojne procesije na staračkom blijedom, oguljenom čelu. Sjeti se čak na crvenu krunu Matije Gupca i — žedan od težine cilindra krene u kafanu na limonadu.
Glavni konobar pretvori se u golemi Oooooh!
— Uah! — zagalamiše neki gosti u kutu, Kažiprstovi prijatelji…
On se silno smete. Ne bijaše rođen u cilindru i za cilindar.
Oni iz kuta, njegovi prijatelji, buče kao na poklade, a jedan ustane i priđe došljaku s namjerom da mu cijev na glavi »nabije«. Zvonimir Kažiprst uvjeri se i opet da živi u kukavnom, u maljušnom i sitničavom svijetu u kojemu se glasno opažaju toaletne promjene, izazivajući cijele potrese i revolucije. Zavist, kukavički hrvatski jal pokaže mu se i opet u punom svjetlu, i on zine na prijatelja što ga htjede šaljivo udariti po cilindru.
— Gospodine, vi ste hulja i ja vas ne poznam!
— Oho, zar se ti tako šališ! — naleti zajapureni, mišićavi znanac u kockastom odijelu na dugačkog, dostojanstvenog Kažiprsta, ali konobari i gosti ih rastave.
Zavađeni znanci poslaše si karte. Dvoboj. Krv. Smrt.
Po bijelom danu napravi Kažiprst u kafani senzaciju. Slava i cilindar počeše ga tištiti . Umjesto običnog bakšiša dade oko jedne krune. Časti su skupe.
Na ulici — učinilo mu se — gledaju svi u nj. Znoj mu teče izvorom sa čela. Na glavi već nosi težinu korpe naših šestinskih seljakinja. Počeo se zabrinjavati kao nosilac velike odgovornosti. I opet se opazio u staklu izloga. Sam je sebi imponovao. Sam se od sebe uplašio. Srce mu glasno kucaše. Uđe u pivaru na zajutrak. Dva konobara naletiše i karamboliraše, skidajući njegov ogrtač i cilindar.
— Ne! — zavapi Kažiprst, zadržavši klobuk objeručke na glavi.
Pivo imađaše okus hladne sirutke. Paprikaš se zadijevaše za grlo. Cigareta se pretvorila u slamu. Neke gospođe u staromodnim šeširima, provincijalke, dugo i pozorno posmatraju cilindraša koji prima dostojanstvenost kipa. Za njegovim leđima smijanje, zlobno, rugalačko cerekanje. Kažiprst promijeni sve boje sunčanog ogledla, pomodri, pozeleni, posivi, pocrni, pobijeli, požuti, i krčmom zaori sonornost njegovog podoficirskog organa:
— Gospodo, ja sam Zvonimir Kažiprst, knjigovođa! Smijete li se vi meni?
— Ali … ni govora, gospodine! — ispričava se debeli purgar namještajući cviker na rumenom licu, ližući bijelu pjenu sa tankih crnih brkova i držeći za svaki slučaj u desnici golemu čašu.
Od danas naime nosi Kažiprst na glavi svoju čast, a čast treba junački braniti. Međutim, cijeli lokal se smijaše, čak i one staromodne provincijske gospođe.
— Hrvatski jal! — pomisli gordo Zvonimir Kažiprst, gordo popravi novi okovratnik, gordo se diže i gordo plati. Cilindar je u njemu pobudio neslućenu mjeru muškog, herojskog ponosa, pa prolazeći kroz visoki inače izlaz, gizdelin se malo sagnuo, jer cilindar dobi već dimenziju tornja, brda, planine.
Na ulici sretne kolegu Špišića koji ga kao stariji knjigovođa ne pozdravljaše nikada prvi. Sada mu se prvi poklonio. Kažiprsta vrijeđaše ta servilnost. Napravio se lud i nije otpozdravio.
— Pfuj! Hulja! — čuje za leđima.
— Hrvatski jal! — šapne on sladogorkim ponosom, krećući uspinjačom kući i plativši, naravno, ekspres. S njim se vozio bivši ban, zapitavši ga familijarno ide li dobro njegov sat i navinuvši svoj zlatni časovnik po njegovome, srebrnome.
Na Strossmaverovo šetalište izađe Zvonimir Kažiprst sa ponosom čovjek koji učini besplatnu, kolegijalnu uslugu virilisti, velikašu i tajnom savjetniku. Na glavi mu nije više klobuk. Na glavi mu je Slava.
Zvonimir Kažiprst nosi na glavi čudo i glava mu se već muti.
Isprsio se, vuče dugačke krakove patricijskom nemarnošću, ispod crnog ogrtača pokazuje svilenu podstavu, toranj Sv. Marka nije mu previsok. Nabavio je cilindar, a sad treba tek još finog psa: najradije buldoga, hrta ili škotskog ovčara. Za bijele ljetne gamaše lasno ćemo.
Gazdarica kod koje se hranio i stanovao, sirota činovnička udova bez djece, u vječnom crnom, požutjelom ruhu i vječnim crnim, tihim cipelama od jelenje kože, uhvatila se za čelo, ugledavši cilindar sa čovjekom. Sive oči joj iskočiše kao pečenoj kozi, a usta zinuše kao u štuke u petak na sajmu.
— Gospodin su avanzirali!
— Ne.
— Gospodin su bili pri banu?
— Ne. Čujte, gospa Barica: mi smo bili gospon i ostanemo gospon. Donesite obed! —
Nije se kao obično usudila s njime sjesti. On čitaše tobože novine, da izbjegne svaki razgovor. Čuo je kako je rekla brbljavoj susjedi:
— Taj prokleti cilinder čisto je pokvaril našega mladoga gospona.
— Ni cilinder za saku buču!
— Hrvatski jal! Prokleti jal hrvatski! — uzdahne Kažiprst, biljegujući jezikom u ustima palačinku i pijući prvi put kod ručka pivo. Kod crne kafe prekrsti se krišom gospođa Barica i zaintači:
— Oni su, mladi gospon, kupili cilindera, došli su do penez, a ja ih lepo prosim nek mi za petaču više mesečno kvartir i koštu plaćati dostoju. Već pređi sem im to povedati štela, ali mi srce ni dalo. Život je saki dan skupši, a oni mi već osam let jednak plaćaju.
Čačkajući zube, natičući u oko petokrunaš kao monokl, zureći u crni sjaj magijskog cilindra prijeko na zidu, slušajući babu kao Pre-svijetli što sluša rasport potčinjenih, Zvonimir Kažiprst doduše malo problijedi, ali odreže kratko i jasno:
— Gospođo, otkazujem vam ovim časom i nađite sebi drugoga.
— Drugoga, bez cilindra! — zarida i udari baba nogom mačka što je predući uz njenu desnu nogu karikirao guravca.
Taj dan ne bijaše uredovanja i cilindraš zadrijema na trošnom divanu. Roda. Leti. U dugačkom joj kljunu nešto crno kao sudbina i sjajno kao život: cilindar. U cilindru nešto živo. Dijete raste, raste i raste, dobij a žute, četkaste brkove i uleknuta prsa, sa dugim rukama i nogama, sjedi u uredu i — dzim! — kroz prozor doleti sjajni, svijetli, i presvijetli cilindar, pa sjedne na glavu, na glavu Zvonimira Kažiprsta. I sve, ama sve se klanja Cilindru i Čovjeku: stražari, činovnici, konobari. Vojnik na straži pozdravlja ga puškom. Čak toranj, sivi, stari tornj Sv. Marka se poklonio, pretvorio se na časak u krivi toranj, u »moj naklon« u Pizi, i povratio se u svoj pređašnji, nepokolebljivi historijski položaj …
Kažiprst se probudi i već mazi desnim rukavom svilu čarobnog klobuka, kao što se miluje dlaka konja što dobi okladu na trkama. Odluči naručiti nove posjetnice s krunom i plemićkim predikatom, i ponosan kao cilindar pođe na sastanak sa svojom djevojkom. Dogovoriše se u Maksimir.
Mercedes Klofutar bijaše kao sve druge. Žene se u velikoj većini slučajeva razlikuju tek fizički. Kći časničke udove i vrlo gospodski odgojena za očeva života, zadržala je višu društvenu ambiciju, želeći kao većina njenih drugarica toaletom nadomjestiti oskudicu srca i miraza. Ostavila je licej, kad joj majka opazi da licej ne znači uvijek osobit krug u Hrvatskoj. Brak joj ostade jedina nada. Ašikujući, prošla je kroz razne ruke kao uzajmljen roman, ali njeni ljubavnici ostavljahu je na koncu svojih studija. Sa nekim Dalmatincem, konteom rađaste kose i prezadužene, egzotične elegancije, čak se kompromitovala. U Zagrebu to međutim nije teško, jer su tu i nekompromitova-ne kompromitovane, pa tako u stvari nije nijedna osramoćena. Uzalud je Mercedes znala promuknuti po pjevačkim društvima, pa derači postole kao prodavačica po dobrotvornim svečanostima i patriotskim plesovima. Nijedan, ama ni jedan jedini nije se dao upecati. Onda se bacila na stariju gospodu. No, ovi su više čeznuli za poetičnim gazdaricama no za pozitivnim suprugama. Zatijem je ušla kao pomagačica k nekom zubara, poznatom noktašu, ali i taj zlatom plombirani ženskar ostade u tom slučaju oprezan. Napokon pade Mercedes na šrajbmašinu. Tipkačica. U nekom uredu je tipkala, tipkala i tip-tip-tip-kala, dok nije natip-tip-tip-tipkala Zvonimira Kažiprsta, čovjeka solidna i pored svih godina vrlo neiskusna. Brak je — umovaše Mercedes — još najbolji oblik za žensku slobodu. Već ulazeći u taj sakramentalni položaj je muž, umoren i ožigosan životom, u neku ruku krivac pred svojom ženom, pa joj kao krivac već unaprijed mora sve praštati. Pa onda, muž radi i zarađuje, dok činovnička žena može cijeli dan dembelisati, šetati i čitati romane u slučaju nedoživljenih. Brak je u takvom slučaju nepobitna ženska korist i muška šteta, a supruga treba tek paziti da joj se ne dogode djeca.
Inače bi Kažiprst uvijek prvi dolazio na sastanke, a danas je dospio kad već ona htjede otići sa tramvajske stanice. Nije ga odmah poznala: tako bijaše velik, veličajan, veličanstven. Umjesto da ude u tramvaj, nabrekne automobil. Jureći kao na krilima sna i želje, ona mu obisne po običaju oko vrata, ali on sjedi veličajno kao kumir, držeći ljevicom sjajnu amajliju crnog svog cilindra. Desilo se čudo, i Mercedes držaše kako će je on iznenaditi novošću amerikanskog strica, glavnog pogotka ili barem nečuvenog, ali u novije vrijeme ipak u Hrvatskoj vjerojatnog unapređenja. Gledajući ga kao više lice, vidjela je već sebe u svom automobilu, u crkvi sa svadbenom kraljevskom koračnicom, u strašno širokim šeširima sa perima najbrčnijeg noja, pa u kazalištu, u loži, u briljantima na gala-večerama, jer, kao svi Zagrepčani, i ona htjede prije svega »imponirati«, »vihtig se praviti«, igrati veliku, najveću ulogu. U ljubavnom zanosu gledaše se već u zraku, nad gorama, nad Alpama, a aeroplan nosi već u Englesku, u Ameriku, gospođu Mercedes Kažiprst rođenu Klofutar.
Skinuvši se u Maksimiru s voza i našavši se u tihim drvoredima, ćutahu pred misterijskim sjajem zagonetnog cilindra. Uzaman mu ona zabijaše u oči kao čavle poglede svojih crnih, krupnih, kao sjenom čežnje modro zarubljenih očiju, uzaman mu svijaše ruke oko vrata i uzalud ga cjelivaše. U srcu, u duši njegovoj vladaše već crno, sjajno, gospodsko dostojanstvo cilindra, pa mu se tek na salašu, pod srebrnom, širokom platanom i kod bijele kafe rzvezao jezik.
— Vidiš, Mercika — reče joj neizmjerno važno, držeći cilindar na koljenima kao liječnik bolesno čedo — vidiš, Mercika, mi nismo jedno za drugo. Ja te ljubim, ti mene ljubiš, ali mi nismo jedno za drugo. Ja nemam ništa i želim biti gospodin, ti nemaš ništa i želiš biti fina dama: to su dvije ništice i to ne ide zajedno. Nisam ti prvi, i nađi si, Mercika, koga drugoga …
Njoj zape u grlu riječ. Što? Zar nju, Mercedes Klofutar, zar nju da ostavi taj seljački popapučeni opanak, taj riđi i dugački kancelarijski linir? Nju, nju! Nju, koja je — daje htjela — mogla imati konte Romea Gljivanovich-Barragliu? Nju, što ima sve što žena imati može, sve osim toga prokletoga novca!
On oprezno i očinski vrti na koljenu tragični cilindar, a ona, opazivši kao višim nadahnućem vezu između novog Kažiprsta i novog šešira, ustane, dohvati kupicu i na radost maksimirskih gostiju prospe svoju kafu na užasni, na kobni, na sudbonosni, na pakleni cilindar, pošavši bezobzirce na cestu korakom kraljice.
On je htjede udariti, udaviti, ali baci za njom tek vodu iz čaše, smoči golema pera na njenom šeširu, a iz grla mu prodre tako živinski, tako ludi urlik, da u staji već muču nadbiskupske krave, dok se basista bik oglasio tutnjavom daleke grmljavine.
— Bijaše mi jalna što sam kupio novi šešir! Ah, taj prokleti hrvatski jal! — žali se Zvonimir Kažiprst plaćajući neznatni račun sa znatnim bakšišem.
Uzajmiše mu nekakvu kapu. Navlačeći je na glavu i opet se osjetio običan, jučerašnji čovjek.
— Pa to se može još očistiti! — reče konobarica dižući mokri cilindar kao žabu krastaču.
— Nikad, nikad više!
Dok se Zvonimir Kažiprst gubio kao zločinac u sumrak i u šumu, dođoše neki đaci pričajući kako se ovčas otmjena gospodična htjela baciti u jezero, inače vrlo plitko, u kojemu bi bez tuđe pomoći svakako zaglavila, jer za samoubijstvo malo vode treba.
— I sve to zbog cilindra, zbog toga prokletog klapca! — govoraše svijet, pa poče fatalni klobuk nabijati šakom, štapom, stolicom, dok ga ne uhvati pas, pa s tom izmrcvarenom, izmesarenom krpom otrči u sumrak, u šumu, za Zvonimirom Kažiprstom, namjeravanim posjetničkim plemićem.
— Muuh! Muuh! — muču nadbiskupska goveda. — Buuuuh! Buuuuh! — ruču klerikalni bikovi grozomornim, gromornim kontrabasima, sluteći i objavljujući kroz tiho veče veliku nesreću ljudima, životinjama i stvarima.
Antun Gustav Matoš
