Posljednja odluka Ustavnog suda kojom je odbijena referendumska inicijativa Mosta što ju je podržalo 400.000 građana tražeći ukidanje covid potvrda i odluka Stožera civilne zaštite vezane uz epidemiju koronavirusa, pored toga što je znakovito donesena nakon nekoliko mjeseci, potvrdila je, imajući u vidu niz dosadašnjih spornih odluka najvišeg pravosudnog tijela u državi, da Ustavni sud protivno svojoj ulozi ne štiti “narodnu vlast koja mu pripada i proizlazi iz naroda”. Umjesto da djeluje u skladu s 1. člankom Ustava Ustavni sud štiti interese političke kaste koja je poglavito posljednjih nekoliko godina Plenkovićeve Vlade uzurpirala to temeljno pravo naroda.
Cijeli Ustavni sud bi trebao podnijeti ostavku, ali je umjesto toga u režiji Andreja Plenkovića protuustavno morao otići on sam s još dva Mostova ministra, što je bilo flagrantno kršenje Ustava, jer ih nije smijenio Hrvatski sabor koji ih je izabrao nego sam premijer. Da je Ustavni sud vršio savjesno svoju dužnost u ovom slučaju morao je intervenirati, ali se nije oglasio kao što je trebao jer stavak 5. članka 129. Ustava propisuje da Ustavni sud prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor. Ustavni sud je samo dio skandaloznog stanja hrvatskoga pravosuđa koje je po nezavisnosti sudstva prema istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma na pretposljednjem mjestu na svijetu. Uostalom treba podsjetiti da se Ustavni sud bira dvotrećinskom većinom dakle vladajuće stranke i oporbe i to iz redova “istaknutih pravnika, osobito sudaca državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti”. U sadašnji sastav Ustavnog suda za vrijeme Milanovićeve Vlade ušli su dr. sc. Miroslav Šeparović (predsjednik) dr. sc. Snježana Bagić (zamjenica predsjednika), dr. sc. Mato Arlović , Josip Leko, Miroslav Šumanović , Ingrid Antičević-Marinović , dr. sc. Branko Brkić , mr. sc.Rajko Mlinarić , Davorin Mlakar , doc. dr. sc. Mario Jelušić , Andrej Abramović , Lovorka Kušan , dr. sc. Goran Selanec . Osim časnih iznimaka među kojima svakako spada Miroslav Šumanović nekoliko članova najvišeg pravosudnog tijela u državi imaju biografije po kojima nikako nisu mogli biti članovi Ustavnoga suda. Za samog predsjednika Ustavnoga suda utvrđeno je da je u prošlom komunističkom sustavu bio suradnik Udbe s kodnim imenom “gavun” (to je vrsta sitne ribe), ali tu su još bivši ministar HDZ-ove vlade Davorin Mlakar u Austriji umiješan u jednu korupcijsku aferu, Josip Leko koji se ne može svrstati u istaknute pravnike i notorna “pipl mast trast” Ingrid Antičević-Marinović.
Treba naglasiti da su ipak u ovom slučaju referendumske inicijative tri člana dala izdvojeno mišljenje odnosno nisu podržali izglasovanu odbijenicu.
Takvu odluku Ustavnog suda u svojoj verbalnoj ofenzivi protiv premijera Plenkovića iskoristio je i predsjednik Republike Zoran Milanović koji je na određen način i sam kriv za ovakav sastav Ustavnoga suda, što je i priznao.
Ukinimo Ustavni sud, on nema razloga postojati nakon ovoga danas. Njima nitko ne vjeruje. Ovo je državni udar. Ustavni sud nema uopće pravo ocjenjivati ustavnost pitanja za izmjenu Ustava ako su ispunjeni uvjeti iz članka 86, a to je dovoljan broj potpisa.
U novonastaloj situaciji treba razlučiti je li Hrvatskoj potreban Ustavni sud, ali prije toga treba postaviti pitanje je li Hrvatskoj potreban novi Ustav u kojemu Ustavni sud ne bi bio pod kontrolom dnevne politike kao što je sada slučaj. Njegova glavna zadaća treba biti nadzor nad ustavnošću zakona te zaštita ljudskih prava i sloboda građana zajamčenih ustavom što se u ovom konkretnom slučaju s Mostovom inicijativom nije dogodilo, što i nije prvi put. Ustavni sud u većini zemalja djeluje kao nezavisno tijelo, nezavisno od parlamenta, vlade i sudbene vlasti . Činjenica da u Hrvatskoj Ustavni sud nije nezavisno tijelo, jer ga
bira politička kasta koja je odavno oduzela vlast narodu. Nažalost Ustavni sud predstavlja oružje vladajuće kaste da se očuva vlast, a vodeći hrvatski ustavnopravni stručnjaci, što je posebno žalosno, uopće ne postavljaju tu temu na dnevni red nego prešutno podržavaju takvo negativno i protuustavno djelovanje najviše sudske instance u državi. Prema nekim pravnim teoretičarima, ustavni sudovi izdvojeni su iz trodiobe državne vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, pa se čak sugerira da se radi o četvrtoj, nadzornoj vlasti koja nadzire sve druge vlasti i nije podložna zakonima, jer se i sama bavi njima, već samo ustav om i ustavnim zakonima. U postojećim okolnostima teško je očekivati da se u poziciji ovako sklepanog Ustavnog suda nešto bitnije promijeni, jer se to može dogoditi tek donošenjem novog Ustava za što zasad ne postoje pretpostavke da bi se to moglo dogoditi.
