Danas 17.11.2022. u La Nucia u Španiji gdje se održava Svjetsko prvenstvo za mlađe seniore čeka na izlazak u ring mladi Ante Ivan Rubelj Gregorić, član B.K. „Leonardo“ iz Zagreba. Mladić izuzetno visok za svoju kategoriju, izuzetno brz i pokretljiv već bilježi sjajne rezultate pa je između ostalog već trostruki prvak Hrvatske za mlađe seniore, ali i pobjednik međunarodnih turnira. Sve je to lijepo, ali najljepše je kada otkrijemo da je Ante Ivan Gregorić unuk, odnosno nastavak najpoznatije boksačke obitelji Rubelj koja je u jednom trenutku sa Ivom, Kuzmanom-Kuđom i Miljenkom-Milom bila simbol renesanse zagrebačkog boksa kada smo od škole boksa vođeni Ivanom Sivkom i Zlatkom Hrbićem za dvije sezone neporaženi prošli Hrvatsku ligu, Drugu ligu i ušli u Prvu lige Jugoslavije, što nikome prije, a ni poslije nas nije uspjelo.
Upravo na današnji dan dok se Ante sprema za ring, prije dvije godine je preminuo Miljenko Rubelj – Mile, koji je bio zaštitni znak naše generacije. Teško je i danas opisati njegov način boksa jer on boks nije učio, on se sa boksom rodio pa se sjećam kada je ušao u dvoranu i počeo nastupati na našim javnim sparinzima na Sv.Duhu da je prije prve službene borbe boksao bolje nego 70% boksača na kraju karijere. Taj stil se nije mogao oponašati, tako je mogao boksati samo Mile. U zadnjem prvenstvu u kojemu smo zajedno nastupali, obojica smo nizali pobjede do meča u Tuzli protiv BK “Sloboda“. Mile je imao lošiji dan pa je odboksao neriješeno dok sam ja deklasirao iskusnog Hukića. Poslije meča mi je prišao predsjednik Slobode i čestitao mi. Reče. „Miro ti si najbolji Metalčev boksač. Bolji si i od Rubelja“. Svakome bi to godilo ali ja sam bio svjestan Miline kvalitete pa sam se nasmijao, rekoh: „Hvala vam, ali nitko nije bolji od Rubelja”. Toliko je bilo moje poštovanje prema kolegi, prijatelju i tom boksačkom geniju. Svi mi znamo direkt, aperkat i kroše ali svaki taj udarac ima puno nijansi, puno detalja o kojima ovisi krajnji efekt tog udarca, a Mile je bio umjetnik koji je svaki taj udarac izvodio na samo njemu svojstven način. Svake godine smo za 04.prosinac boksali u Katovicama protiv BK „Gurnik“, a oni su ljeti dolazili u Hrvatsku na revanš. Jedne godine su dogovorili prvi meč u petak u Slavonskom Brodu dok su sa nama boksali u nedjelju u Zagrebu. Rubelj, Marijan Božić i ja smo pozvani u Brod da ih pojačamo. Boksao sam ja Janom Kusmirakom, veoma tvrdim i iskusnim boksačem kojega sam tukao na bodove. Međutim, tijekom meča sam povrijedio desni lakat tako da nisam mogao ispružiti desnu ruku. Ja nikada nisam odustajao od meča tako da sam u trećoj rundi nokautirao Juru Lozančića iz Zenice koji me je u prvoj rundi bacio na pod i izbio mi dva prednja zuba, boksao sam dva meča sa slomljenim stopalom, desetak mečeva sa povrijeđenom desnom šakom. Ni sada nisam ni u jednom trenutku razmišljao da odustanem od borbe uzdajući se u svoje iskustvo i vjerujući da ću naći način da pobijedim iako nisam znao kako. Razmišljao sam o Mili i njegovim krošeima. Pitam ga dok smo se vraćali za Zagreb, kako ti Mile udaraš onaj tvoj lijevi kroše i on mi ga pokaže. Ponavljali smo ga više puta dok mi to nije sjelo jer je trebalo ubaciti jedan pokret sa tijelom koji je tom udarcu davao težinu. U nedjelju smo ušli u ring, a malo me brinulo što ako na domaćem ringu izgubim od čovjeka kojega sam dva dana ranije pobijedio u Brodu. Skoncentrirao sam se na taj lijevi kroše i vrebao trenutak. Već nakon minute borbe je sijevnuo „Milin“ kroše, a moj se Jan našao na leđima i nije se uspio dići do deset. I nije bio zadnji koji je taj kroše osjetio pa sam i danas Mili zahvalan na tome.
Mile je bio šampion Jugoslavije u velter kategoriji, ali kako je od prefinjenog tehničara postao izuzetan udarač, pamte se njegovi mečevi posebno sa Mirkovićem koji su bili tako surovi da bi to danas zabranili gledanje djeci ispod 18 godina. Okušao se i u profesionalcima, ali bez jakog tima iza sebe nikada nije uspio realizirati taj svoj genij. Kasnije smo se sretali i čuli se kada sam saznao da je bolestan. Dugo se mučio da bi 17.11.2020. umjesto gonga, crkvena zvona označila kraj posljednje runde života dragog čovjeka, prijatelja i velikog šampiona.
Mladi Ante Gregorić nastavlja šampionsku lozu obitelji Rubelj. Zbog visine i načina boksa podsjeća više na Kuđu Rubelja koji je bio također sjajan boksač pa stizao i do reprezentacije Jugoslavije, dok je Ivo Rubelj bio borac bez mane i straha.
Zato se danas sjetimo Mile Rubelja, a držimo palce mladom Anti Ivanu Greguriću. Gdje je djed stao neka unuk nastavi.
