Nema sumnje da se događa nešto neobično i ja kao pobornik teorija zavjere normalno je da vidim i nešto što drugima i promakne.
Dogodila se afera sa INA-om koja se morala dogoditi budući su se skandali u i oko INA-e u Hrvatskoj događali i prije devedesete i poslije nje. Događaju se redovito, periodično pa ih skoro možemo i predvidjeti. Razlika je ipak ogromna… do devedesetih bila je pod kontrolom države i moćnih joj službi dok se sada kao i cjelokupno stanje u državi i društvu svelo na puko kokošarenje.
Nekada moćna kompanija je postala lak plijen skupini avanturista i hohštaplera koja se pod krilom upravo UDBE i KOSA dočepala vlasti. Umjesto da se na stečenim temeljima izgradi nova, bogata država, sve se pretvorilo u Hrelić gdje je ekipi na vlasti bilo bitno samo pokrasti, prodati i što više uništiti. Kako ljudima koji su do 91. stanovali u maminom stanu, vozali Renole 4 ili Spačeka, po inozemstvu radili po pečenjarnicama ili se prehranjivali pišući šund tipa „Kako žena doživljava muškarca“, odoljeti mirisu enormnih cifri koji su se širili oko INA-e.
Iz poslova sa naftom i narkoticima se oduvijek izvlači sva sila novca koji se se po strogo utvrđenom i kontroliranom protokolu dijelilo puneći crne fondove iz kojih su se financirale likvidacije, terorizam i sve tajne službe. Po predstavništvima su bili zapošljavani službenici UDBE koji su skrbili o pranju i trošenju tog novca, a kršenje „omerte“ se skupo plaćalo. U Luganu je bilo sjedište jugoslavenske Vojne obavještajne službe, preko kojega je Vojko Santrić, čuveni splitski udbaš, prodavao naftu zagrebačkoj INA-i. Kroz medije se i danas provlaći ime Josipa Dikana Radeljaka, šatro plejboja i biznismena bez ikada utvrđenog biznisa, ali udbaša prije svega koji je iz Italije vedrio i oblačio Splitom, a to su samo neki o kojima znam dosta.
Sigurno je najpoznatija afera sa bivšim direktorom u INA i prebjegom Stjepanom Đurekovićem koji je brutalno smaknut udarcima sjekirom 1983. u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena. Razgovarao sam sa nekim ljudima koji su na neki način sudjelovali u tome, a koji su se smijali službenoj verziji uvjeravajući me da mu je presudio jedan tanker sa naftom i malverzacije oko njega. UDBA nije praštala ljudima od kojih je nešto napravila, a koje bi to ponijelo tako da su zaboravili tko ih je izmislio i za koga rade. Ništa bolje, iz istog razloga nije prošao ni Ivo Pukanić. Brutalnost u izvođenju egzekucija je zaštitni znak nalogodavaca i opomena ostalima da znaju što ih čeka ako se zaborave.
Iza svake Vlade ostaju repovi koji vode prema INI i sve ostaju pokrivene velom misterija uz neuvjerljive priče kojima je zadatak da što više prikriju istinu. Tu nema poštenih. Čitam prije par dana savjete velikog stručnjaka Ljubu Jurčića koji nam preporuča da po parkovima sadimo salatu, a na selu naručimo prase koje ćemo tamo uzgajati do Božića. Uz podrugljivi smješak, siguran je da bi tako izbjegli krizu koja nas čeka ovu zimu. Nisam ekonomista, ali bih ipak imao jedan savjet… Da nam on i ostali koji su sudjelovali u prodaji i pljačkali INE, vrate novac koji su pri tome opljačkali pa da se sami vrate na selo od kuda su došli, gdje bi nam bio kraj.
Ne znam zašto se ponekad sjetim Čaušeska i onog famoznog zidića iza njegovih leđa. Da se kod nas radi takav zidić, koooliiiikiii bi to zid bio.
Pratim zadnju aferu. Činjenica je da je INA nekada bila firma od ugleda u kojoj su se zapošljavala djeca uglednika i zaposlenje u INI je bilo pitanje prestiža. Sjećamo se da je u INI bio zaposlen i Titov sin Mišo Broz, sin generala Mamule, kći Steve Krajačića ili sin Petra Stambolića. Među zanimljivijim pričama je bila ona o Vanji Špiljku, sinu Mike Špiljka koji ni danas ne odustaje od tih kombinacija.
Očevi su uhljebljivali svoju djecu, a kako se promijenio sustav, promijenio se i profil ljudi koji vode INU pa time i običaji. Danas kokošari na vlasti, sve od reda štreberi koji od života nisu upoznali ni „Ž“ koji bez mame imaju problema preči i cestu, zaslijepljeni moći i novcem u kojemu plivaju nemaju granice u svojoj lakomosti. Ništa im nije sveto, a kako su cijeli život živjeli kao pod staklenim zvonom, nisu ni svjesni u što se upuštaju i kakve to rizike nosi. Među mafijom se izuzetno poštuje obitelj i nitko je ne dira. Ovi naši kokošari, kao što vidimo u ovoj aferi sa INA-om, u prvi red guraju očeve i majke koji kao guske idu u sve, sigurni da im sinovljeve veze i capo di tutti capi jamče zaštitu.
Da parafraziram onaj vic kada cigo ukrade pružne pragove i u dvorištu mu ih nađe policija. Pitaju ga, Cigo tko je to ukrao?
Kaže „djeca se igrala pa donijela.“
„Kako djeca kada svaki ima sto kila.“
„Što djete zna što je sto kila.“
Sutra kada budu Škugora pitali tko je ukrao milijardu kuna neka prijavi oca koji je i onako u pritvoru.
„Tata se igrao pa donio… što tata zna što je milijarda.“
Dobro, pitat ćete, pa gdje je tu teorija zavjere sa početka teksta?
Država je u totalnom rasulu, a Plenković nema rješenja. Ogromne količine novca su već prebačene vani, a ova milijarda je odrađivana u panici na silu pa ako prođe prođe, s obzirom da je jako malo vremena ostalo. Za 10. rujna je planiran veliki skup pred sjedištem HDZ-a, a narod traži njihovu ostavku. Ministar financija Zdravko Marić je već dao ostavku i ne traži posao. Dovoljno je da Plenković prijeđe granicu i postanu “izbjeglička Vlada”, dok se nama već agresivno nameće psihopata i sotonista Ivica Puljak.
Čeka nas vruća jesen.
p.s.
Kada sam spominjao onaj poduži zidić, podsjetimo se samo nekih afera od mora skandala kako uljepšano nazivamo lopovluk i pljačku kojemu smo kao društvo izloženi.
AFERA HEP 650 milijuna kuna (2008.),AFERA SUNČANI HVAR 571 milijun kuna (2007.),AFERA HOTMAIL Oko 500 milijuna kuna (2017.),AFERA SPICE 400 milijuna kuna (2006.),AFERA HPB Oko 255 milijuna kuna (2007.-2009.),AFERA MEDIKOL 230 milijuna kuna (2006.-2011.),AFERA SLAVONSKA BANKA 150 milijuna kuna (2008.),AFERA SALONIT 100 milijuna kuna (2004.),AFERA VERONA 70 milijuna eura (2006.),FIMI MEDIA 70 milijuna kuna (2007.-2009.),AFERA KAMEN INGRAD 60 milijuna kuna (2006.-2009.),AFERA ĐAKOVŠTINA 55.7 milijuna kuna (2009.-2010.),AFERA HYPO 37 milijuna kuna (2004.)…itd.
Nigdje se tu ne spominju imena naših lopova šampiona koje se nepravedno zapostavlja. Za Sanadera sam iz pouzdanih izvora imao podatke da je dosta prije nego li je zatvoren već pokrao više od 900 milijuna eura tako da je u vrijeme uhićenja njegov plijen debelo premašio milijardu eura. U stopu ga je pratio Milan Bandić koji je u samo jednoj transakciji u Ameriku prebacio 300 milijuna dolara. Znao sam i ime osobe koja je mu je to odradila.
