Hrvatska gubi hibridni rat pod udarom unutarnje agresije na čelu s Plenkovićevim HDZ-om

Međunarodno priznata Republika Hrvatska stvorena krvlju svojih sinova i kćeri postoji
već više od tri desetljeca pa je to dovoljan i opravdan povod da se analiziraju usponi i padovi mlade države koju je narod stoljećima, unatoč brojnim preprekama, konačno ostvario padom svjetskog terorističkog komunističkog pokreta. Činjenica je da je veći dio međunarodne zajednice uključujući i važnije europske države , prilikom raspada komunističke Jugoslavije bio protiv uspostave hrvatske državnosti jer je u toj međunarodnoj zajednici prevladavala otvorena potpora Srbiji kao nekakvom “Piemontu” na Balkanu. U hrvatskom nacionalnom korpusu zbog 70-godišnjeg velikosrpskog terora, kako u monarhističkoj tako i u komunističkoj Jugoslaviji nad
hrvatskim nacionalnim zahtjevima, osim neugasive narodne težnje za vlastitom državom, nije postojala organizirana snaga da u prijelomnom trenutku svjetske povijesti stvori hrvatska država. Svakome objektivnom promatraču mora biti jasno da se taj cilj nije mogao ostvariti bez udbaša na koje se oslonio i sam dr Franjo Tuđman koji je od Udbe a ne od hrvatske političke emigracije dobio 1988. godine pasoš da posjeti tu političku emigraciju u kojoj je opet bilo dosta suradnika Udbe.
Kad se prihvati ta činjenica onda je lakše shvatiti zašto se tridesetak godina nakon
uspostave hrvatske države u njoj pod udarom dobro koordiniranih snaga vodi nesmiljeni hibridni rat protiv hrvatskog nacionalnog identiteta i državnih interesa. S jedne strane cilj je da se ponište tekovine tzv. Domovinskog rata koji je u stvari i po ocjeni Međunarodnog suda pravde bio međudržavni srpsko-hrvatski rat u kojemu je hrvatski narod izvojevao povijesnu časnu pobjedu, a s druge strane da se sačuva vlast koja je omogućila kriminalnu pretvorbu i privatizaciju. Iako se ta unutarnja agresija odvijala u ratnim okolnostima i u prvih deset godina hrvatske neovisnosti kad je narodna volja bila čak i jača od vodeće uloge samog predsjednika Tuđmana u tzv. polupredsjedničkom Ustavu usvojenom prije velikosrpske agresije, prava
dimenzija tog hibridnog rata pokazala se nakon smjene vlasti početkom 2000. godine. SDP je kao stvarna “stranka opasnih namjera” jer nikad nije raskrstila s jugokomunističkim mentalitetom, ali uz asistenciju i HDZ-a pod Ivom Sadanerom i Jadrankom Kosor s polukancelarskim Ustavom pojačao tu unutarnju agresiju.
U ovih dvadesetak godina nakon smrti predsjednika Tuđmana ta unutarnja agresija toliko je uzela maha da je nedavno nakon prkosnog posjeta premijera Plenkovića Škabrnji zajedno sa velikosrpskom SDSS-ovom potpredjenicom Vlade Anjom Šimpragom zapovjednik obrane tog mjesta Marko Miljanić izjavio “Nismo se za to borili”. Unutarnja agresija vodi se na više frontova i koordinirano institucionalno i vaninstitucionalno. Ako je SOA prije nekoliko godina objavila da 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, kako to da oni nisu smijenjeni, pa i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Ili još gore, kako se moglo dogoditi da samoubojstva branitelja gotovo na dnevnoj bazi koja se približavaju cifri od 4.000 ne izazove ozbiljnu raspravu u Hrvatskome saboru. Kad smo već kod branitelja i onaj njihov dio lažnih branitelja na određeni način je dio unutarnje agresije jer je od 16.000 onih koji su u prvim godinama bili spremni dati
krv za Domovinu taj broj privilegiranih narastao na 500.000. Kako se moglo dogoditi da državu potkopavaju, i to za vrijeme Tuđmana, zagrebačka i hercegovačka pretvorbena mafija, jer su s jedne strane najveće banke pod sumnjivim okolnostima prodane strancima, dok se sam Miroslav Kutle hvalio sa 120 privatiziranih poduzeća.
Da ne duljimo dalje u nabrajanju brojnih činjenica koje potvrđuju tezu o pojačanoj
unutarnjoj agresiji u posljednjih dvadesetak godina navest ćemo samo najvažnije primjere iz tog hibridnog rata otkako je na čelo HDZ stupio briselski sluga Andrej Plenković. On je pod utjecajem i kontrolom čel(t)nika velikosrpske pete kolone Milorada Pupovca glavni zagovornik teze da se ovdje vodio građanski rat, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije Beograda. To se uklapa u njegovu najavljenu agendu kako je njegova misija “promijeniti HDZ, a onda i Hrvatsku”. On je detuđmanizirao HDZ tako da po Ivici Račanu ta “stranka opasnih
namjera” sada zajedno, otvoreno s Pupovčevim SDSS-om, a prikriveno i sa SDP-om, sudjeluje u takvom hibridnom ratu. Treba podsjetiti da Andrej Plenković svojim gestikuliranim manipulacijama brižno izbjegava termin “velikosrpska agresija”, da je čak išao toliko daleko da je iz svoje agende u najavljenom posjetu Beogradu koji srećom zbog pandemije nije ostvaren izbacio bolni problem nestalih branitelja i civila. On jednako kao ni Zoran Milanović za kojega je bez obzira na neke ispravke Hrvatska još uvijek slučajna država” nema nikakav legitimitet da obavlja visoku političku funkciju u hrvatskoj državi, jer su i jedan i drugi kao praktički dezerteri gradili svoje političke karijere na krvi svojih vršnjaka u velikosrpskoj agresiji.
U tom hibridnom ratu Zagreb je kao glavni grad nepostojeće Jugoslavije, pa u njemu
Andrej Plenković nije doživio ni jedan zvižduk kao što je to bilo u Splitu, postao centar odakle se vodi unutarnja agresija, naravno uz pomoć raznih međunarodnih čimbenika. Nije slučajno stranka “Možemo” kao surogat globalističkog novog svjetskog poretka osvojila vlast u glavnom gradu Hrvatske i nepostojeće Jugoslavije, da bi njezin prvi korak, iskazujući svoju pravovjernost, bio otvoreni napad na djecu u udruzi “Roditelj-odgojitelj”. Nije slučajno ni to što je u takvom Zagrebu prilikom veličanstvenog dočeka nakon uspjeha u Rusiji hrvatskoj nogometnoj reprezentacije isključen mikrofon jer su sobom doveli Marka Perkovića Tompsona. Jednako tako
nije slučajno da je trebalo tridesetak godina da se ukloni s trga ime diktatora Tita i da Zagreb još uvijek pun neotkrivenih grobova komunističkog terora nema ulicu žrtava komunizma ali još uvijek ima trg žrtava fašizma

U posljednje vrijeme unutarnja agresija na hrvatski identitet se pojačava, pa je skoro nužno da se svakodnevno raskrinkavaju njezine namjere. Nažalost to ne dopire do šire javnosti, jer glavni javni servis HTV je pod strogom kontrolom vladajuće hrvatsko-srpske koalicije pa se praktički pretvorio u novu varijantu Yutela s ideološkom podlogom zanemarivanja hrvatskog identiteta na račun nekog novog bratstva i jedinstva Jedno od najvažnijih instituicionalnih uporišta unutarnje agresije na hrvatski identitet je Hrvatsko novinarsko društvo koje kontrolira
tvrda jezgra jugokomunjara. Ovih dana novinrski sindikat tog društva koje se nikad nije ispričalo isključenim istaknutim novinarima iz “Hrvatskoga proljeća” (Božidar Novak, Ivo Bojanić, Krešimir Džeba, Neda Krmpotić, Srećko Freundlich, Josip Horvat) organizirao je nekakav okrugli stol na temu slobode medija. Službeni jezici su na tom okruglom stolu bili “hrvatsko-srpski i engleski”iako u Ustavu lijepo stoji da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski. Na tu ekletantnu provokaciju nitko nije reagirao, dapače u radu tog okruglog stola sudjelovali su predstavnici ministarstva kulture i ministarstva pravosuđa. Jedan portal uputio je u svezi te političke provokacije tim ministarstvima zahtjev za obrazloženje, ali naravno nije dobio odgovor.
U tu unutarnju agresiju uključila se čak i Katolička crkva bolje rečeno Kaptol, što se
manifestiralo smjenom dosadašnjeg glavnog urednika Ivana Miklenića koji je u komentarima kritizirao politiku Andreja Plenkovića, a u samom tjedniku na crnu listu je stavljen dugogodišnji novinar Tomislav Vuković nakon što je objavio knjigu “Stvarni Jasenovac” u kojoj dokumentima razobličuje velikosrpsku laž o žrtvama u tom radnom a ne koncentracijskom logoru. Što se tiče Kaptola to nije sve, jer je gospičko-senjski biskup Zdenko Križić u homiliji povodom Dana sjećanja u Vukovaru kritizirao većinsko stajalište javnosti prema velikosrpskim zločinima koje
se svodi na geslo “oprostiti a ne zaboraviti”, što znači da se Kaptol zauzima za bezuvjetni oprost i zaborav. To su dovoljne indikacije da je Kaptol, htio ne htio, postao suučesnik u unutrnjoj agresiji koja se vodi protiv hrvatske države i naroda. Glavni test koliku institucionalnu potporu ima ta agresija dogodit će se kad u Hrvatskome saboru dođe na dnevni red glasovanje o Zakonu o hrvatskome jeziku kojega je već pripremilo posebno stručno tijelo Matice hrvatske. Tu bi se konačno trebalo očitovati glasačko tijelo HDZ-a, jer je pravo na vlastiti jezik, koji je uostalom
kao takav priznat i u Europskoj uniji, jedan od temeljnih čimbenika nacionalnog identiteta. Ako Gordan Jandroković to odbije uvrstiti u dnevni red zasjedanja bojeći se glasačkog poraza onda više nema nikakve dvojbe da je Plenkovićev HDZ dio unutarnje agresije koja se u hibridnom ratu vodi protiv hrvatske države i naroda.