Odrasli smo uz priče o UDBI, njenom radu i njenim zločinima uz vječno „UDBA JE NAŠA SUDBA“ pa nije teško predstaviti si kako smo 91. dočekali raspad Jugoslavije i ponuđenu „demokraciju“. Oduševljenje je brzo splasnulo kada sam na naslovnicama kao velike Rvatine počeo viđati udbaše koji su mi još 1978.godine dolazili u kuću nagovarajući me da za njih idem u Njemačku likvidirati naše emigrante. Odbio sam ih da bih 04.12.1993. sam otišao vani razočaran svim tim što sam ovdje, a posebno po Bosni viđao radeći sve što se moglo naivno vjerujući kako je to u interesu borbe za slobodu i neovisnost. Sa sjajnom školom sa zagrebačkog asfalta i uspješnom boksačkom karijerom nije mi bilo teško u Amsterdamu se uklopiti u zaštitarske poslove, a među prvima su me angažirali da ih čuvam su bili ljudi koji su tada proizvodili ekstazi zvan „Paf“ koji je tada bio najjači ekstazi u Europi. Kada sam se već počeo previše isticati, bio sam prisiljen napustiti Nizozemsku, a sa sjajnom nizozemskom policijom sam postigao džentlmenski dogovor da napustim Nizozemsku sa kartom u jednom pravcu za što bi mi oni u znak zahvalnosti zaboravili sve moje „nestašluke“. Između ponuđenih ex Jugoslavije i Istočne Europe izabrao sam Češku gdje na jednom problematičnom mjestu na trasi prema Njemačkoj krećem u posao sa nekretninama gdje iako jedini Hrvat među grupama iz Bugarske, Bosne i Kosova opstajem i ubrzo skrećem pažnju na sebe. Počinju me obilaziti čelni ljudi češkog BIS-a i na moje iznenađenje vidim da znaju sve o meni i mojoj povijesti te mi uporno nude suradnju. Predlažu mi da za njih radim na međunarodnom terorizmu i velikim pošiljkama narkotika. Prihvaćam to budući sam i osobno protiv jednog i drugog. Rekao sam im da prihvaćam ako je to cijena mog mira. Sa srednjom školom Sigećice i Amsterdamskim fakultetom brzo sam se snašao. Ljudi su mi iz BIS-a bili zaista zahvalni za pomoć pa su mi za uzvrat davali sve dokumente koje sam tražio vezano za Hrvatsku. Tako sam dobio prve službene dokaze o ulozi Ranka Ostojića u narko biznisu
S obzirom da sam cijeli život proveo na ulici, skoncentrirao sam se na ljude koji su nositelji tog kriminala, a to su prvenstveno ljudi iz policije i politike budući sve polazi od njih. Korak po korak stižem i do tadašnjeg premijera Jiry Paroubka i Honzi, pretpostavljenom stavljam na stol dokaze da upravo on pokriva dio „balkanske rute“ koja prelazi preko Češke i tada se cijeli sustav okreće protiv mene u postupku koji traje dvije godine, mjesec i 15 dana, a koji Žarko Puhovski kao predsjednik HHO naziva najtežim slučajem kršenja ljudskih prava Hrvata od stranih vlasti. Honza je likvidiran odmah nakon izbijanja afere tako što je nakon dvadesetak dana “umro od raka”. Naknadno sam saznao da su mu zamjerili što mi je dozvolio da preduboko uđem u sustav. Od mojih ljudi iz BIS-a dobivam informaciju da se policija sprema da me likvidira tako da ispadne da se nisam zaustavio na STOP. Nakon par situacija koje sam uspješno savladao odlučio sam se vratiti u Hrvatsku. Kako Češka i Hrvatska u narkobiznisu djeluju po principu spojenih posuda, već nakon mjesec dana imam sukob sa bivšim načelnikom sektora kriminalističke policije PU u Splitu (A.B.) kada sam se uvjerio da je on kao desna ruka Ranka Ostojića organizator nabave i prodaje narkotika u Splitu. Dokazao sam i da tadašnji načelnik Odjela organiziranog kriminaliteta J.G. odlazi osobno u Tuzlu po narkotike koje preko Imotskog prebacuju u Split, dok se dio robe šalje u Zagreb crnim Mercedesom sa ugrađenim bunkerom koji je vozio policajac B. koji je dugo bio na bolovanju. Česti sastanci Ranka Ostojića sa A.B. mi ukazuju da Ostojić stoji iza svega i polako se koncentriram na njega. Prateći ga, razotkriva mi se cijeli sustav i način funkcioniranja Ostojićeve policijske bande. Nakon sukoba iniciranog od A.B., njegovih pet policajaca u civilu i dva zaštitara u kojemu sam nokautirao njega i jednog zaštitara, policijska ophodnja koja je sve to do tada nijemo promatrala, odvode me u pritvor zbog „prijetnje“. I dok mi rade pretres stana tražeći oružje, ja sjedim za stolom i na večernjim Vijestima gledam izvješće iz Splita i priču o bivšem boksaču i treneru reprezentacije koji je nokautirao A.B. jednog od šefova policije. Nakon što sam u jutro dao izjavu i počeo nabrajati svoja saznanja, brzo me puštaju kako bi se sve zataškalo.
Odlučio sam napustiti Split dok se sve ne smiri, svjestan da mi policija to neće zaboraviti. Stjecajem okolnosti odlazim u Liku kako bih se smirio i ubrzo otkrivam da je Lika postala glavni prijelaz narkotika iz Bosne u Hrvatsku, ubrzo otkrivam ljude iz vrha ličke policije koji su direktno umiješani u to. Kada se sukobimo, na čistinu izlazi neizbježni Ranko Ostojić koji je prisiljen angažirati se kako bi spasio svoje kanale droge i policajce koji su za to zaduženi.
Paralelno sa tim saznajem za likvidaciju Josipa Čorka i lako uočavam činjenice da se radi o političkom ubojstvu budući je mladić, inače predsjednik HDZ za Vrhovine, ubijen kako bi se omogućilo postavljanje srbijanskog kradljivca automobila Milorada Delića, favorita Milorada Pupovca za načelnika Vrhovina. Svi dokazi i svjedoci koji su mi dali izjave jasno ukazuju na brutalno ubojstvo organizirano od strane načelnika PP Otočac Mladena Kranjčevića i tadašnjeg župana Milana Jurkovića koji je u noći poslije očevida zvao dr. Mujkanovića kući i uz viski ga nagovara do izmijeni nalaz.
Za ubojstvo nitko ne odgovara a ja polako počinjem shvaćati da za razliku od UDBE koja je po inozemstvu morala uz više dozvola ići likvidirati naše emigrante, danas svaki načelnik policijske postaje ili načelnik nekakve vukojebine imaju veće ovlasti od Mustača i Perkovića. Počinjem istraživati neke nerazjašnjene smrti i polako se otvara slika o likvidacijama uglavnom izuzetno poštenih i čestitih ljudi kojima je to bila jedina krivica zbog koje su se našli na listi za odstrel.
U slijedećem nastavku: „Kako se pripremaju i obavljaju ubojstva nedužnih Hrvata“
