Čitam kako na treću godišnjicu smrti generala Stipetića u Bjelovaru branitelji iz udruga “Mala daj još jednu turu”, “Đakićevi bijesni crvi” i “Veseli promili” ne žele bistu generala Petra Stipetića u svom gradu. Komentirat bjelovarske kokošare koji bi da su normalni i trijezni morali stati mirno samo na spomen imena velikog vojnika, još većeg čovjeka i đentlmena bilo bi degutantno. Umjesto toga prenijeti ću tekst koji sam objavio u studenom 2017. i sa sjetom se prisjetiti zadnjeg susreta sa generalom Stipetićem pred sudom u Zagrebu gdje smo se okupili za početak suđenja u kojemu je istinski branitelj i dragi prijatelj Zdenko Ropac tužio državu za sve zlo koje je pretrpio u Lici samo zato što nije pristajao činiti zločine. General Stipetić je trebao biti krunski svjedok.
Da se ne ponavljam, sve bitno sam objavio u tekstu osim kraja priče koji je prestrašan za dva istinska branitelja i dragovoljca. Nakon što su prošli rat i sva stradanja, usudim se reči da im je presudio upravo taj “sud” koji se sramno odgađao kada smo već svi bili pred vratima sudnice. Nakon nekog vremena je general Stipetić doživio moždani udar i bio hospitaliziran. Kada se već oporavio i spremao za izlazak iz bolnice, umro je od “bolničke bakterije”. Zdenko Ropac se nedugo zatim trebao naći sa novinarkom Nacionala Orhidejom Gaurom Hodak. Zvao sam je da je pitam jesu li to odradili i ona mi je rekla da se trebala naći sa Zdenkom ali da joj je javio da ima upalu grla i da će se vidjeti za par dana. Umro je… “bolnička bakterija” je presudila i njemu. Siguran sam da su uzroci te jebene bakterije upravo u ovom tekstu i da je toj dvojici ponosnih i neustrašivih Ličana upravo ovakva Lika došla glave.
Počivali u miru… dragi i poštovani prijatelji i istinski heroji.
LIKA KAO DANTEOV SEDMI KRUG PAKLA
Danas 17.11.2017. je bila zakazana rasprava u predmetu Zdenko Ropac protiv Republike Hrvatske u kojemu Zdenko traži odštetu za Golgotu koju je proživio samo zato što se kao branitelj nije mogao pomiriti sa zločinima koji su se činili širom Like pod krinkom nečega što se od zločinaca tumačilo kao “domoljublje”. Svatko tko se tome usprotivio uključujući i poštene branitelje bio je likvidiran ili je spas morao tražiti u Njemačkoj kao i akteri ove priče. Igrom slučaja se rasprava poklopila sa obilježavanjem pada Vukovara. I dok se cijela Hrvatska danas okreće prema gradu heroju i odaje mu poštovanje, u Zagrebu se trebalo po tko zna koji puta suditi zločinima počinjenim u Gospiću koji je tijekom rata vođen gomilom avanturista i najamnih ubojica trajno obilježen kao mjesto srama.
I dok su tužitelj, svjedoci i zainteresirani novinari čekali početak rasprave saznajemo da je “netko” iz suda zvao svjedoka Mirka Kasumovića na mobitel i obavijestio ga da se rasprava odgađa zbog iznenadne bolesti raspravne sutkinje. Uz put su ga bez i malo srama zamolili da o tome obavijesti i tužitelja kao i ostale svjedoke. Ako je i od hrvatskog pravosuđa previše je. Kada smo se svi uvjerili da je vijest točna, samo površan pogled na svjedoke bio je dovoljan da se ustanovi dijagnoza “bolesti” raspravne sutkinje Violete Veselić. Teško je opstruirati raspravu i dokazivanje istine ako uz tužitelja Zdenka Ropca, nasuprot nje stane general Petar Stipetić, ako počne svoja iskustva iznositi zapovjednik gospićke vojne policije Zdenko Bando ili dokaze predoči načelnik SUZUP-a iz tog mračnog perioda Mirko Kasumović.
I dok smo ispred suda sa nevjericom komentirali situaciju, spontano je krenula priča koja se nastavila i u „Lisinskome“ uz kavu. Od brojnih novinara koji su pokazali interes za ovaj slučaj, toj više nego zanimljivoj skupini smo se pridružili Orhideja Gaura Hodak iz Nacionala i ja. Svi zajedno uranjamo u svijet ružnih uspomene koje se miješaju sa tugom za nevinim žrtvama, izgubljenim prijateljima, žalošću za decenijima života izgubljenih u borbi za istinu i pravdu, život bez najbližih ili odlazak roditelja koje nisu mogli ni otpratiti na zadnji put.
Uspomene naviru, a emocije se sve teže kontroliraju.
LIKA KAO DANTEOV SEDMI KRUG PAKLA
Iz niza priča koje se isprepliću, baš svaka zvuči nestvarno i svojim strahotama asocira na Sedmi krug Danteovog pakla u kojemu se ubojice, ratni profiteri, tirani i svojevoljni vladari uronjeni u vrelu krv rijeke Novčice kojom su devedesetih plivali leševi. Njima i danas vladaju službe iz Beograda, a oni i danas ispaljuju strijele u sve koji pokušavaju izići iz kipuće krvi ili prijeći dopuštenu granicu prema slobodi. I danas vladaju gospićkom policijom i državnim institucijama preko ljudi koji su bili prisiljeni zajedno sa njima baviti se kriminalom i vršiti zločine. Djeca im i najbliža rodbina kontroliraju pravosuđe, a preko SOA-e prate nepodobne građane
Silovanje i ubojstva maloljetnica
Uobičajena praksa je bila da se u Gospić dovode maloljetnice iz Šibenika ili izbjegličkih kampova koje su bile silovane i podvođene zaštitnicima iz Zagreba. Svjedok mi priča kako je među češćim gostima bio i ministar obrane Gojko Šušak. Priča mi kako još čuje plač i vrisak te djece. Sječa se jedne djevojčice koja je ubijena samo zato što nije dozvoljavala da bude silovana. Kada su joj našli tijelo, lice joj je virilo iz zemlje jer joj tijelo nije bilo ni zakopano, već samo prekriveno lišćem i zemljom nastruganom čizmama.
Davljenje kao predjelo
Pozvani su jednom prilikom u jedan restoran i tu su ih čekali Tihomir Orešković i Miro Laco U dnu sale su na stolcima bila vezana dva čovjeka od kojih je jedan bio u jednodijelnoj pidžami na kopčanje i uz njih Fata Skula i Jadranka Marković koje su tu služile za seks i za davljenje. Prije nego li je počela večera, one su počele daviti tu dvojicu žicama za tamburu. Kada su ih zadavili, tijelo u piđami je palo sa stolca i tu su ga ostavili da leži dok je njemu mrtvome pjena izbijala na usta.
Okupljeni su se svi tome smijali i zabavljali se.
Boro „Mačak“
Domaći Hrvati nisu imali protiv domaćih pravoslavaca ništa jer su svi četnički nastrojeni pobjegli odmah na početku rata. Boro „Mačak“ je bio domaći dečko, uvijek je bio ugodan, zajebant je bio i često nas je častio, priča mi drugi svjedok. Poznavao sam ga od malih nogu. Kada smo ja i Levar jedno jutro podijelili municiju, otišao sam u komandu kod Oreškovića i rekao mu: „daj zaštitite te domaće dečke, ajmo Boru obuč u uniformu pa neka bude s nama”. I tako je bilo. Nakon nekog vremena dođoše Vuk i Levar i rekoše: „tri leša plivaju po Novčici”. Ja se spustio, kada Orešković ovaj što je u Njemačkoj ode po blinker i zabaci ga. Vuci, vuci i dovuče jedan leš do obale. Boro „Mačak“ u hrvatskoj uniformi ubijen kao hrvatski vojnik, pička im materina. Znaš čega sam se užasno bojao. Ne činite to što su ustaše činile 1941. Gospić se morao prikazati u nekom drugom svjetlu. Koje ustaše, koji partizani? Da su to ustaše bile sigurno to nebi ponovile jer su znali svoju grešku. Koja ustaška država, koji fašizam, koja Gospa… Sa time se nisam složio i nikada neću.
Ali gledaj što se događa. Leševa kao u priči po Gospiću. I već se priča po Gospiću, a dolaze strane televizije i snimaju leševe. Ja gledam CNN i njemački program o tome kako se opet ustaška država probudila. Zato se to namjerno radilo u Gospiću da se Hrvatska kao fašistička tvorevina ne prizna, a tada Hrvatska država još nije bila priznata. Vidio sam o čemu se radi i da se sve radi po srpskim uputama i u srpskom interesu.“
Ima li kraja tome zlu i hoće li Lika konačno početi normalno živjeti oslobođena od tog prokletstva?
Odgovor će nam već uskoro morati dati i Violeta Veselić, čim shvati da ne može u nedogled izbjegavati ovu raspravu i nakon što se konačno suoči sa istinom.
Objavio Miro Matijevic 17th November 2017.
