Devedesetih, kada su duh i duša izašli iza zatvorenih škura i kada smo se osokolili priznati da postoje … trebalo je jako malo vremena da čovjek istine shvati, tko smo mi u stvari. Poražavajuća i strašna istina ogolila se u slobodnom letu i neki od nas su ostali zgroženi strašnom, golom istinom.
Bila je jako, jako ružna.
Ta se ružnoća pretvorila u tugu tako da je istina obučena u tugu, postala još ružnija.
Teško je mijenjati duh i navike lažnih i prijetvornih Hrvata kojima je najveće zadovoljstvo u životu kad susjedu krepa krava, a životna parola vodilja: I ja bih to uradio ,prevario i ukrao … da sam bio na njegovom mjestu.
Nekako mi se, iz dana u dan, gledajući tu ružnu istinu, tu prijetvornost, tu nakaznost ne logike, to sveopće nepoštenje, tu gadljivu sebičnost, tu pohlepu koja nema mjere, tu nepravdu i taj odvratni samodopadni a tako seljački primitivizam i materijalizam, svaki dan sve više čini, da me roda ispustila na krivom mjestu i u krivo vrijeme.
Bez duha i duše , bez ljepote slobodnog leta koja pršti od ljubavi jednakoj za travku i Čovjeka … samo smo mjed što ječi i cimbal što zveči.
NERA BROZOVIĆ, komentator SLOBODARSKOG POERTALA
