Zadnje kolo hrvatske boksačke lige i proglašenja najboljih pojedinaca i najuspješnijih klubova izazvalo je veliki interes ljubitelja boksa koji su napunili malu dvoranu na Gripama. Dvadesetak dana prije sam navratio kod svog bivšeg boksača Lea Paurevića u njegov sjajno opremljen klub „Infinitus“ kako bih se jednom, dvaput tjedno rekreirao, ali sjajna atmosfera i par talentiranih momaka me povuklo da počnem svakodnevno dolaziti na treninge i pomagati im.
Na reviji održanoj 22.05.2022. dočekalo me iznenađenje za koje se pobrinuo predsjednik hrvatskog boksačko saveza Bono Bošnjak koji me zamolio da u ringu uručim pehar najboljem juniorskom klubu, a pred početak seniorskih borbi osobno mi je uručio „Zahvalnicu za izniman doprinos i ustrajnu potporu hrvatskom boksu“. Uz to sam najavljen kao „legenda Jugoslovenskog boksa“ s obzirom da sam samo u zadnje tri godine boksajući za matični klub zagrebački „Metalac“, „Borovo“ i „Kumanovo“ u teškoj kategoriji koja je često odlučivala o pobjedniku, dobio sve odlučujuće mečeve uz samo jedan poraz od Đevdata Pecija uz tri neriješena meča. Tada jedini sportski tjednik „Tempo“ na dvije strane je objavio reportažu o iznenađenju iz Zagreba pod naslovom „Momak koji ruši šampione“.
Pri kraju mog angažmana u Kumanovu došao je u goste izvanredan trener beogradskog „Radničkog“ Nebojša Prokić i sekundirao mi u meču sa „Radničkim“ iz Niša u kojemu sam pobijedio Ugrenovića, kandidata za reprezentaciju. Zvao me da dođem u Beograd i garantirao mi reprezentaciju. Pogriješio sam i otišao u „Borovo“.
Nakon što me više nije zabavljalo prolaziti iste gradove, dvorane i protivnike, a nakon sparinga sa Matom Parlovom sa kojim sam se na oko nosio ravnopravno iako svjestan njegove superiornosti, odlučio sam prijeći u profesionalce.
U Genovi sam u kampu legende profi boksa Roca Agostina trebao biti sparing partner njegovoj zvijezdi Rigetiju koji je bio prvi na europskoj rang listi a osmi na svjetskoj. Nakon što sam ga na drugom sparingu bacio na pod, Roco mi više nije dozvolio sparing s njim i tu sam u desetak dana shvatio smisao profi boksa. Pri povratku u Split sam se zadržao u Trstu gdje sam sparirao sa Ninom Benvenutijem talijanskom legendom koji je bio olimpijski pobjednik i profesionalni prvak svijeta. Osjećao sam da je već na zalasku pa sam iz poštovanja vodio računa da ga ne zakačim jako. Za njega me veže još jedna lijepa priča. Nino „nacionale“ je bio izuzetno zgodan muškarac pa je imao uspjeha kod žena. Zbog toga se rastavio od supruge koja mu je odnijela sve. Na jednom krstarenju brodom upoznao se sa mojim poslovnim partnerom Angelom Montanarijem. Kako sam ja Montanariju ispričao tu moju epizodu sa Benvenutijem, on ga je upitao sječa li se mene. I nakon „ooo… Miro…“ sprijateljili su se i Montanari mu je namjestio da bude predstavnik jedne norveške firme za Italiju u čemu je Nino bio uspješan i ponovo stao na noge.
Kako nisam imao managera ostao sam bez angažmana sve dok me se nije sjetio Matin manager Boris Kramaršić uoči Matinog meča u Splitu sa Kamelom za prvaka svijeta. U velikoj dvorani na Gripama sam nastupio i pred 7.000 ljudi u bespoštednom obračunu pobijedio prvaka Italije Alesandra Casanovu. U njegovom kutu je bio tada najjači europski manager Brancini sa još tri sekundanta dok je u mom kutu bio Zlatko Hrbić koji mi je u Metalcu bio trener i od kojega sam naučio najviše. To mu je bio zadnji izlazak u ring, a iako u poznim godinama došao je shvativši da sam bez trenera i u nevolji. Zlatka sam doživljavao kao drugog oca. Kakva je šampiončina bio Zlatko Hrbić najbolje ilustrira priča kako je bio prvak stare Jugoslavije, pa je bio prvak NDH i na kraju prvak nove Jugoslavije. Tom prilikom su se slikali svi prvaci države samo Zlatku nisu dozvolili budući je bio „ustaški prvak“.
Nakon toga sam nastupio u Kumanovu gdje sam tukao zairca Lushidi Mudinbu koji je prije mene imao šest mečeva dobivenih nokautima. Sva sreća da mi je u prvoj rundi prošao jedan „specijalitet“ koji me je naučio Ivo Prebeg nakon kojega je Lushidi nakratko završio na podu.
Već se znalo da sam opasan protivnik tako da mi više nisu davali priliku i to je bio kraj karijere u mojoj 28.godini.
U Splitu sam nakon više godina pauze osnovao boksački klub „Škola boksa“ i stvorio sjajnu ekipu koja je 1993. u dogovoru sa Ministarstvom obrane nastupila u Širokom Brijegu u propagandnom meču kao reprezentacija HVO protiv reprezentacije Hrvatske. Iako su većina mojih boksača bili juniori, sudačkom krađom smo tijesno poraženi od hrvatske reprezentacije a nakon par ukradenih mečeva sam i ja morao umirivati vojsku koja nas je zaista prihvatila kao svoje i htjela tuči „goste“ i suce. Za najboljeg boksača je proglašen moj Boris Mamić koji je deklasirao Stjepana Božića koji se sa brončanom medaljom upravo vratio iz Montreala sa svjetskog juniorskog prvenstva. Nakon toga sam 1993. izabran za prvog trenera Hrvatske boksačke reprezentacije.
U Varaždinu sam organizirao prvu međunarodnu reviju između Varaždina i Lombardije. Škola boksa je za ovu priliku bila Varaždin.
Organizirao sam u Sinju prvi meč za profesionalnog prvaka Hrvatske između Josipa Jovića i Mladena Grubišića.
Osnovao sam hrvatski profesionalni savez CRO BOXING PROMOTION koji je EBU priznala i sa tim knjižicama se nastupalo po Europi. Josip Jović je u Hamburgu bio prvi profesionalni boksač koji je nastupio kao Hrvat nakon moga ultimatuma organizatoru da ukoliko to ne ispoštuju nećemo nastupiti.
Odlazim u Amsterdam i jednog prosječnog boksača Regilia Arona spremam tako da je boksao za profesionalnog prvaka svijeta.
Duga, duga pauza i predsjednik saveza Bono me najavljuje kao jugoslovensku legendu boksa. Pitam ga: „Bono da nisi malo pretjerao?“
„Nisam“ odgovori odlučno.
Razmišljam… Uz samo ovdje nabrojane drage prijatelje Matu Parlova, Zlatka Hrbića, Ivana Prebega… čudesnog Marjana Beneša, sjetim se jednog Ota Gerlića, Miljenka Rubelja koji nije postigao ni blizu koliko je mogao. Čovjeka koji je boksao savršeno, neponovljivo. Iz šaka su mu sijevale munje, a da se netko sjetio ispod ringa staviti klavir to bi bio balet, a ne boks. Svi smo ga pokušavali imitirati ali Mile je bio neponovljiv. Sjajno smo se razumjeli i nakon vaganja čekajući meč obično smo sjedili na stepeništu crkve „Sv. Duh“ hrabreći se i tješeći. Njemu iz Dubrave, a meni sa Volovčice je bilo važno jedino da nam u nedjelju u ringu dignu ruku. Jedina mana nam je bila što smo bili preponosni da trčimo u Savez i za novinarima i da ih vučemo za rukave, ali smo ipak obojica stigli do reprezentacije Jugoslavije. Njegova braća Ivo i Kuzman su također bili dobri boksači, a imali smo bratski odnos i danas se rado čujemo i vidimo.
Iz radione Ivana Prebega se pojavio fanatik Marko Bošnjak koji je plijenio pojavom i stilom i brzo mi postao konkurent. Imali smo dva teška meča koji su se s nestrpljenjem iščekivali i komentirali danima uoči meča s obzirom da smo bili atraktivni i kotirali kao dva najbolja teškaša u državi i velika je šteta što nas je prerano napustio.
To su sve ljudi sa kojima sam dijelio mladost, na koje sam neizmjerno ponosan i čast mi je što sam ih poznavao i koje ću uvijek sa poštovanjem pustiti ispred sebe na „listi legendi“. Da me netko svrstava među njih pa makar i na zadnje mjesto, već to da me se ljudi iz saveza sjete nakon toliko godina je ogromno je priznanje za mene, beskrajno zadovoljstvo i ogromna satisfakcija za sav proliveni znoj, za sve one strahove koje svi prolazimo, za zube izbijene u ringu, za lomljenja stopala i povrede šaka…
Kada malo bolje razmislim, Bono je bio u pravu.
I zato… „Ring slobodan…“ idemo dalje.
