Dozvolit ću si slobodu da i ja prokomentiram temu “Koji Božić slaviti” koja se pojavila u mailovima Predraga Mašića i Ivice Jonjića kao i ostalih koji su se navijački priključili, budući sam kao predsjednik od režima nasilno ugašene SLOBODARSKE STRANKE pokrenuo akciju za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. Smatrali smo da je to više nego potrebno na ovim prostorima. S toga u većini „Odgovora“ podržavam Ivicu Jonjića, osim u tonu sa kojim se obraća Mišić
Ne sumnjam da je Predrag Mišić časni hrvatski branitelj i mučenik srbijanskih logora, ali u raspravu na ovu temu to mu ne daje pravo da nameće svoje stavove. Preosjetljiva je to tema koja traži dogovor a ne nikako nametanje jednostranih rješenja. Na žalost u pravu je kada kaže, citat: „Srpska pravoslavna crkva je do sada bila jedini i suvereni predstavnik pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj…“. Na žalost je u pravu, ali to nije izbor hrvatskih pravoslavaca već je nametnuto od politike kako bi se pravoslavni puk držala na okupu kako bi se lakše sa njima manipuliralo i po potrebi izazivali neredi. Sa puno sam ozbiljnih i objektivnih ljudi razgovarao kao i sa nekoliko jačih pravoslavnih svećenika i svi su me uvjeravali da sam u pravu i da je to neophodno iako su svi nestali kada se krenulo u realizaciju projekta Hrvatske pravoslavne Crkve. Nije teško zaključiti sa koje strane je stigao mig zbog kojega su se uvukli u svoje rupe. Uskoro ću na YOUTUBE objaviti razgovor sa jednim pravoslavnim svećenikom iz kojega se može puno toga naučiti.
Politika i crkva uvijek idu ruku pod ruku pa je svaka crkva produžena ruka politike ako politika nije samo produžena ruka crkve. Upravo to najbolje objašnjava zašto je SPC nametnuta i ne vodi politiku u interesu pravoslavnog puka već protiv interesa Hrvatske i Hrvata ne razmišljajući o interesima svojih vjernika već im daje ulogu tempirane bombe i stada sa kojim će se sa strane lakše manipulirati, s čijim će glasovima njima nametnute vođe lakše kupovati privilegije, bez obzira što su na kraju uvijek upravo oni bili i biti će najveće žrtve.
Kaže se „čija je zemlja, njegova i vjera“ i to je istina koja se koristila kada je Vlada SHS je prenijela sjedište Karlovačke patrijaršije u Beograd i dekretom 26. svibnja 1919.g. provela administrativno ujedinjenje svih pravoslavnih Crkava u SHS u jedinstvenu SPC na čelu s patrijarhom u Beogradu. Dana 17. lipnja 1920. je ukazom prestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene Srpske Pravoslavne Crkve u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca, dakle i u Hrvatskoj pa su svi pravoslavci u SHS proglašeni Srbima, a SPC je preuzela zadaću da ih u srpskom duhu odgaja i “vodi”.
Zatim je nakon što je 1945. ukinuta HPC, Jugoslavija je priznajući to pravilo o „zemlji i vjeri“, odlukom iz Beograda pravoslavlje u Hrvatskoj ponovo prepustilo SPC. Sve je to razumljivo, kao što nijerazumljivo da se u slobodnoj Hrvatskoj još 1995. nije osnovala HPC, budući neki ili možda većina pravoslavaca ne žele biti Srbi. Zašto tim ljudima po toj logici ne pružimo priliku da budu Rusi, Bugari, Grci ili možda Hrvati što i jesu. Sjetimo se samo koliko je nedužnih ljudi i obitelji izgubilo život samo zato što je netko iz bilo kakvog interesa koristeći to kao opravdanje uperio prstom na njih i počinio zločina. Hrvatskim pravoslavcima se mora omogućiti izbor. Tako bi oni sami odlučivali, ali i snosili posljedice za moguću pogrešnu odluku. Nisam ja ni protiv Srpske Pravoslavne Crkve, niti želim da favoriziram bilo što ili bilo koga, ali smatram da se danas vjera ne može nametati iz bilo kakvog, a najmanje političkog razloga.
S toga je moj prijedlog za rješenje tog problema: „ da se Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti konačno omogući HPC, a Srbima u mjestima gdje čine većinu treba omogući SPC.“
Mislim da jedino to može spriječiti dalje podjele i nove animozitete.
