U državi sigurno ne postoji bolji poznavalac stanja u policiji od mene. Zbog moje naravi, mog osjećaja za pravdu i poslova kojima sam se bavio često sam dolazio u dodir, a ponekad i u sukob sa policijom pa sam davno shvatio razliku između poštenih policajaca koje izuzetno poštujem i ološa u odori koje beskrajno prezirem.
Danas čitam vijest o ubojici osječkog načelnika policije Josipa Reihl-Kira koji bi uskoro trebao izaći iz zatvora budući mu je priznato da je smanjeno ubrojiv. Ponovo ćemo čitati komentare i za i protiv i ako u tome ima išta dobroga, to je da ćemo se još jednom podsjetiti na časnog čovjeka i policajca koji je ubijen samo zato što je bio izuzetno pošten i izuzetan profesionalac. Bio je policajac!!!!! U okruženju u kojemu je živio i radio to je bilo neoprostivo i to se moralo dogoditi. Kako sam i na svojoj koži osjetio kako se službe obračunavaju sa ljudima koji imaju muda suprotstaviti im se i upozoravati javnost i vrh MUP-a na kriminal kojim se bave. Više godina sam utrošio proučavajući njihov rad i sudbine istaknutijih pojedinaca koji se nisu ustezali da im se otvoreno suprotstave. Više slučajeva sam razjasnio i objavio na blogu „dinomolnar.blogspot.com“.
Kako sam ja ipak školovan na zagrebačkom asfaltu, po Europi se bavio zaštitarskim poslovima, te radio za češki BIS, davno sam naučio kako život funkcionira i da iza ovakvih likvidacija mediji uvijek po zadatku dezinformiraju javnost prikrivajući zlo koje uvijek stoji iza toga. Kako sam uz sve to, cijelu mladost proveo u boksačkoj dvorani i ringu, cijepljen sam protiv straha, a moje prokletstvo je što sam za češki BIS bio angažiran na velikim pošiljkama narkotika i međunarodnom terorizmu. Postizao sam nevjerojatne rezultate budući nisam išao na pojedince koji su se time bavili, već sam slijedeći njih išao na političare, ljude iz policije i suda koji su ih štitili i sve to pokrivali. Tamo sam shvatio da narkomafija nisu kriminalci koji toliko žrtvuju da bi prenijeli pola kila ili kilo „robe“ već ljudi iz policije koji na telefon zovu granicu da se propusti autobus sa sto, dvjesto kila. Ljude koji po Lici uklanjaju ophodnje sa ceste u vrijem kada roba prolazi da ih ne bi slučajno zaustavili. U Lici sam se već za godinu dana imao sve skenirano. Imao sam dokaze i svjedoke da su glavni Ostojićevi ljudi zaduženi za drogu Mladen Kranjčević i Stjepan Dujmović o čemu često pišem.
Nekako u to vrijeme se dogodilo ubojstvo mlade i izuzetne poštenjačine Dina Molnara, a kako sam znao za ubojstva više ljudi čije sam likvidacije proučavao, shvatio sam da je grijeh to što su im radili za života i kasnije vrijeđajući i omalovažavajući ih. Odlučio sam njima u čast pokrenuti blog“dinomolnar.blogspot.com“. Najvažnije je da sam se koristeći tzv. Mirov kod istražujući kako ja to znam, uspio razotkriti niz likvidacija. Vremenom sam stekao povjerenje ljudi pa sam dobivao i informacije do kojih bih sam teško došao. Jedini sam novinar u Europi koji je zbog tekstova od tog uniformiranog ološa pritvaran šest puta, da bi me Sud počeo već na vratima oslobađati znajući da se radi o mozgovnom izmetu tih polupismenih krumpiraša. Po tim putovanjima Lijepom našom u „marici“, uvjerio sam se koliko je važan taj moj angažman. Svaki puta kada su me policiji sprovodili, oni su mi čestitali na radu, molili me da izdržim i ne odustajem, ali mi i davali informacije koje nisam znao o kriminalu njima nadređenih. U tom svijetu nema mjesta za poštene koji su potlačeni i trpe sve dok im se ne ukaže prilika da odu u mirovinu ili nađu drugi posao. Svi koji se sa time ne žele pomiriti završavaju kao Josip Kir ili Dino Molnar. Između ta dva ubojstva sam našao više poveznica što ukazuje na to da se koristila uhodana shema koja se godinama koristi. Ova dva slučaja su makar medijski eksponirana pa javnost ipak ima priliku saznati nešto za razliku od drugih koji samo nestaju.
Zadnji čavao u lijes naših nada u poštenu, slobodnu i neovisnu Hrvatsku je zabio veleizdajnik i zločinac Ranko Ostojić koji je u trenutku kada se uz pomoć stranih službi domogao MUP-a i uništio hrvatsku policiju. Putem internog „natječaja“, proveo je čistku i imenovao 2439 policijskih službenika od načelnika postaja do šefova smjena i njihovih zamjenika. Naravno da je postavljao ljude bliske sebi, sklone kriminalu i beskrajno odane kojima je jedini zadatak bio da mu udovolje i uz njega dobro zarade baveći se kriminalom, a posebno narkoticima.
Vratimo se na naša dva heroja ubijena od zločinaca ubačenih u policiju.
Ponavljam to po ne znam koji put, za tekst o ubojstvu Josipa Reihl Kirao objavljen na mom blogu ključni dokaz sam snimio u razgovoru sa svjedocima koji su bili nazočni događajima koji su prethodili ubojstvu, a u par rečenica sve potvrđuje i sam Ivan Krmpotić koji odmah nakon osamostaljenja Hrvatske dobiva od Tuđmana zadatak da osnuje hrvatsku policiju pod nazivom „Prvi hrvatski redarstvenik“.
Čitajući njegovu knjigu koja je svjedočanstvo nastanka ovakve, sve osim slobodne i neovisne Hrvatske, pisane rukom svjedoka koji bez ikakvih zadnjih namjera prenosi svoja osobna zapažanja, opisuje susrete i razgovore sa najistaknutijim osobama iz toga doba i sve dokumentira gomilom originalnih dokumenata. Nisam ni slutio da ću upravo tu naći ključnu rečenicu kao dokaz za sve svoje tvrdnje ili barem one najvažnije.
U KAKVOJ SU VEZI UBOJSTVA JOSIPA REIHL-KIRA I DINA MOLNARA?
JOSIP REIHL-KIR je po službenoj verziji ubijen greškom pri povratku sa pregovora sa pobunjenim Srbima u osječkom prigradskom naselju. Ubojičina verzija je da ga je ubio iz osvete, dok mi je tada drugi čovjek hrvatske obavještajne službe Ivan Krmpotić kao direktni svjedok i čovjek koji je sa Kirom bio na večeri niti 15 sati prije ubojstva svjedočio mi je da je JOSIP REIHL-KIR je ubijen pri povratku iz zasjede gdje je čekao 10 kilograma kokaina koji je stizao iz Beograda.
Je li se Ante Gudelj svetio ili štitio kokain, samo on zna a mi možemo nagađati. Taj pripadnik pričuvnog sastava hrvatske policije bi i danas nekažnjeno šetao Hrvatskom da Kirova supruga Jadranka nije bila beskrajno uporna. On je čak otputovao i u Australiju, ali je Jadranka Kir prijetnjama i ucjenama uspjela pokrenuti novi postupak i Gudelja osuditi na 20 godina zatvora.
Iako je Kir bio zapovjednik policije u Osijeku, potraga za ubojicom se vodila bez ikakve koordinacije s MUP-om.
U vrijeme ubojstva Dine Molnara, ministar policije je bio Ranko Ostojić koji je kasnije postao predsjednik saborskog Odbora zaduženog za kontrolu rada policije.
Ako je i za Hrvatsku, previše je.
I Josip Reihl-Kir i Dino Molnar su tražili premještaj koji im je i „odobren“, ali nisu uspjeli otići i spasiti se. Dinu Molnaru je rješenje stiglo par sati prije nego je pronađeno tijelo. Slučaj ili cinizam kao alibi ubojica?
To je primjer kako završavaju pošteni policajci.
Vratimo se u Liku i sjetimo se Dvojice načelnika PU iz Gospića, Ostojićevih kadrova.
Anti Podnaru sam dokazao niz teških kaznenih djela, ali i dvije godine silovanja i seksualnog iskorištavanja 13 godišnje nećakinje. Prijavio sam se i za svjedoka. Predmet se skrivećki iznosio iz zgrade Gospićkog suda i krivotvorio, prebacivao u Karlovac pa u Zagreb dok mu se nije izgubio trag. Disciplinska komisija ga je izbacila iz službe, ali ga Ranko Ostojić vraća u PU i smješta kao parazita u neku sobicu.
Mladen Kranjčević je patologija. Postavljen je za zamjenika načelnika PU ali sam ga uspio skinuti. Kada je umro zadnji načelnik Josip Biljan:
- već sutra mu se u ured uselio Kranjčević.
- U ponedjeljak je dobio rješenje za unapređenje da bi ja
- već u srijedu urudžbirao ravnatelju i ministru policije predstavku u kojoj sam uz sav kriminal kojim se bavi, opisao i kako je ulazio u mrtvačnicu Gospićke bolnice i mobitelom slikao golo tijelo Sare Ćirjak zaklane na Velebitu. https://slobodari.com/horor-u-gospickoj-bolnickoj-mrtvacnici-u-reziji-policije/
- U petak je stiglo novo Rješenje i načelnik PU iz Zagreba Zoran Zdunić.
Tražio sam od ravnatelja i ministra policije da se Mladen Kranjčević vještači na okolnosti svog spolovila koje je veličine kao u petogodišnjeg djeteta. Pitao sam ih može li iskompleksirani i isfrustrirani čovjek bez muškog alata zapovijedati policijom u kojoj su svi osim njega normalni muškarci?
Zoran Zdunić ga je odmah poslao u Novalju, ali se Kranjčević „razbolio“ i nije išao na posao sve dok ga Ranko Ostojić nije vratio u PU.
Uspio sam ga ponovo izbaciti iz tog ureda, ali je i on smješten u kriminalističku službu gdje se pritajio. Bolesnik koji terorizira Liku, koji zbog “tehničkog nedostatka” nema ni “kučeta ni mačeta”, više puta se sukobio sa mnom i redovito sam sa njime brisao pod. I dok se sustav po kratkom postupku metkom u glavu rješava poštenih policajaca, taj isti sustav je reagirao na plačni poziv ove spodobe, prema mom vrijednosnom sudu obične ništarije koja se proslavila tim tužakanjem mene i pozivom sustava u pomoć.
Objavljujući istinu o toj spodobi, on tvrdi da ja ugrožavam sustav. I sustav je reagirao i umjesto da istraži njega počeo je moj progon. U ovakvoj parapoliciji su to savršeni kadrovi koje koristi i štiti Ranko Escobar Ostojić U sustavu koji likvidira i rješava se pravih, dobrih policajaca ovakvi likovi mogu mirno spavati i baviti se dalje kriminalom i terorizirati građane. Taj isti sustav skrbi o tom ološu.
Upravo zato se moramo prisjetiti Dina Molnara i Josipa Reihl-Kira.
Neka im je laka hrvatska zemlja za koju su položili živote, a na nama je da nastavimo gdje su oni zaustavljeni.
Oni moraju ostati svjetionik i uzor svim poštenim policajcima i mladima koji će tek ući u službu.
Počivali u miru Božjem
