“Za Vas“, Zagreb, broj 15/16, Božić 1943. Original tekst.
Naš državni prvak polusrednje skupine Zlatko Hrbić, kako sam kaže, rodio se samo „slučajno“ u Donjoj Stubici, gdje je ugledao sviietlo dana (ili noći?) 9. studenoga 1922. godine, jer on i njegovi roditelji žive stalno u Zagrebu.
Ipak, činjenica, da se Zlatko rodio u Donjoj Stubici, nije mu nikad škodila (a konačno i zašto?), nego mu je čak prilikom posljednjeg Nikolinja i koristila; jedan od njegovih „kibica“ i „lancmana“ darovao mu je naime u ime „krampusa“ dvie tisuće kuna, i to kao „zagorskom Firpu“.
Zlatko međutim kod stručnjaka uživa drugo ime, koje mu je dao nitko drugi nego njegov učitelj Jimmy Lyqett, koji za njega tvrdi, da šaka potpuno na američki način i da bi od njega mogao postati europski Jack Dempsey, ako i dalje bude tako davao sve od sebe u najodlučnijim časovima borbe, kao što je to do sad činio.
Bilo kako bilo, činjenica je, da Zlatko kao šakač nevjerojatno napreduje od borbe do borbe, što je posljedica i toga, što se on ne bavi samo šakanjem (kojim se počeo baviti već u 15. godini života), nego je zapravo tip svestranog športaša. On naime osobito voli koturaštvo, u kojem je prije dvije godine postigao liepe uspjehe za „Građanski“, a napustio ga zbog upale pluća. Zlatko bi se opet htio baviti koturaštvom, ali ne može to učiniti iz vrlo jednostavnog razloga: nema gume za kotač.
Izvrstna se dakle pruža prilika kakvom „kibicu“ ili „lancmanu“, da mu ih pokloni za Božić… Inače se Hrbić bavi još skijanjem, trčanjem i plivanjem.
Od 75 borbi, koliko ih je do sada imao, Zlatko je izgubio 11; 5 je izvojevao neodlučnih, a sve ostale je dobio. Oko dvadesetak njih dobio je k. o., a izgubio je tri put k. o. u borbama s europskim klasnim šakačima. Među svoje najteže i najljepše borba, pobjede i poraze, Hrbić ubraja susrete s domaćim izvrstnim šakačima, kao što su Devčić, Subotnik, Tičić i Maglica, dok mu je od susreta s inozemnim šakačima najdraža pobjeda pad talijanskim prvakom, koji je tukao i prvaka Europe.
U liepoj mu je uspomeni ostao k. o. u Augsburgu (Njemačka), gdje je izgubio protiv protivnika, koji je tada imao za sobom ni manje ni više nego 300 borbi, dok je njemu to bila tek l četvrta borba… U Pešti je Zlatko također doživio k. o., ali on kaže, da je to unatoč toga bila jedna od njegovih najljepših borbi, u kojoj je on dao sve od sebe.
Od ostalih pobjeda, koje je polučio s inozemnim šakačima, tu su prije svega Zlatkove pobjede u Slovačkoj, Bugarskoj.
Rumunjskoj (tu je pobiedio protivnika težeg po kilogramima), te k. o. pobjeda nad Bu-garom Karakolevim (težim za čitavu skupinu) u Zagrebu.
Odkad se bavi šakanjem, Hrbić je uviek ostao vjeran svojem klubu HŠK „Croatia“; jedino je na šest mjeseci „uskočio“ u Borovo k „Bati“. Borovo je, kako sam kaže, napustio zbog toga, jer ga je obćinstvo jedanput izfućkalo, i to zato, jer nije htio ozlieđen nastupiti protiv Subotnika, kojega je malo zatim tukao u Zagrebu po bodovima, premda je bio lakši od njega, a osim toga se borio s izčašenom rukom. Zlatkova je najveća želja, da se bavi amaterskim šakanjem, dok god ne svrši rat, a poslije, kad se opet bude moglo putovati po Europi i po svietu, onda bi on htio poći u inozemstvo, da tamo stekne novu slavu kao profesionalni šakač, kao borac protiv izvrstnih stranih šakača. Pri tom on kaže, da ga u toj želji ne vodi želja za novcem i sticanjem; ne, njemu je do šakanja i do borbe i ni do čega drugog, a možda mu je ipak malo stalo i do toga, da stekne naslov koji mu predskazuje njegov uči-telj Lygert …
U posebničkom životu je Zlatko Hrbić sada vojnik, a po zvanju je kiruržko-ortopedički mehaničar, u kojem je zvanju bio uviek zadovoljan.On je skroman čovjek, koji — što no rieč — ne traži hljeba preko pogače, ali se ipak pomalo ljuti na obćinstvo i na novinare.
Zašto?
Zato, jer mu u posljednje vrieme ne priznaju njegove izpravno stečene pobjede (što je on kriv za sudce, koji su, uostalom, njega ne jedanput oštetili!).
Zlatko se voli šaliti i smijati i govoriti — neistinu.
Tako, dakle voli lagati?
Da, ali samo u pogledu ženitbe, jer kaže:
„Hvala Bogu, nisam oženjen i ne kanim se nikad ženiti!“
Je li, poštovana čitateljice, to mu ni vi ne vjerujete?
Da, osim toga Zlatko ne voli karte, a još manje hazardiranje. On ne puši, a pije vino i ostala pića do — granice, jer misli, da vino može samo koristiti čovjeku, ako ga umjereno uživa. Neobično pak voli ples, i u družtvu je uviek nasmijan i veseo, pa makar mu više puta — je li to moguće? — i srdce plače!…
Ali Zlatko ne bi bio čovjek od krvi i mesa, kad i njega ne bi pratila stanovita — smola u životu. Ta njegova smola su gospoda svjetlopisci, kojima on ne moze oprostiti, da ga u borbi samo – gledaju, a ne snimaju.
„Zato“, kaže Hrbić na koncu našeg razgovora, „i nemam dobrih slika, koje me prikazuju na djelu u borilištu…“
Drugi športaši, uvjereni smo, bili bi zadovoljni, kad bi ih pratila samo takva smola!
