Već smo naučili da nam se 30 godina “istina” nameće decibelima arlaukanja kokošara i zločinaca koji se boje da prava istina o njima i njihovim nedjelima ne iziđe u javnost. Pri tome im ništa nije sveto pa se bez i malo srama skrivaju iza istinskih žrtava i istinskih heroja onih koji nisu kalkulirali već su riskirali ili žrtvovali život za slobodu. Nameću se kao etalon hrvatstva i dežurni brojači krvnih zrnaca brižno skrivajući koliko poštenih Hrvata nose na duši.
Davno su dušu prodali vragu i vražjim službama kojima nije bio interes samostalna Hrvatska, ali kada se to već dogodilo čine sve kako bi svoje izdajnike i zločince postavili na mjesta na kojima će moći opstruirati svaki pokušaj da ih se ne izvedu pred lice pravde i procesuira za sve zlo koje godinama čine po Hrvatskoj. Hrvatska je premrežena tim izrodima i izdajnicima, a epicentar tog zla je tijekom rata i danas bio u Gospiću. Gdje god zagrebeš iskaču braća Orešković kao organizatori svih zločina koji su se činili po nalogu iz Beograda, KOS-a i Aleksandra Vasiljevića. I danas nedodirljivi pred zakonom, kao i tijekom rata kada su ubijali hrvatske civile kao i istaknutije branitelje koji su odbijali sudjelovati u njihovim zločinima. Vremenom smo im najveći neprijatelji postali mi, slobodni istraživački novinari koji smo svojim putevima dolazili do istine i tražili način da je plasiramo u javnost mimo režimskih medija vođenih od strane nehrvatskih vlasnika. Oni se boje samo nas i ta naša hrabrost se nije praštala.
Najistaknutiji istraživački novinari bez kojih bi puk tapkao u mraku laži podmetnutih “heroja” i domoljuba su:
– Željko Peratović je istraživački novinar, nezavisni bloger i sekularni aktivista iz Zagreba kojemu je zbog tvrdnje da je OVA HRVATSKA DRŽAVA PRODUKT UDBE I KATOLIČKE CRKVE prijetio smću i sam Josip Perković, šef hrvatske UDBA-e i za rata šef hrvatske vojne protuobavještajne službe (SIS). Isti Perković koji je KOS-ovce među kojima i braću Orešković primio u SIS i dao im visoke činove kako bi ih zaštitio i omogućio im da i dalje rade protiv Hrvatske.
Urednik je bloga “line 45” koji je prvi započeo sa objavljivanjem istine o zločinima u ratu i donekle nam bio uzor. Pokušali su ga ušutkati tako da su ga napali u kući. Napad je preživio, ali u strahu za život je sa obitelji napustio Hrvatsku i prešao u Švicarsku.
– Domagoj Margetić je otkrio povezanost hrvatskih i srpskih “elita” u zajedničkoj pljački svega što je imalo neku vrijednost. Osim novca koji se u kamionima izvozio, po restoranima su se uz krkanje i rijeke alkohola u najužem krugu razbojnika dijelili hoteli i poduzeća sa sudbinama tisuća radnika koji su ih stvarali, da bi bili izbačeni na ulicu. Njegove najpoznatija knjiga je “Krvave balkanske milijarde” o tajnim financijskim dogovorima Beograda i Zagreba
Napadan je dva puta. Prvi puta je za pokušaj ubojstva prijavio Ivicu Oreškovića koji ga je napao pred vratima stana. Nitko ništa nije poduzeo. Napadnut je ponovo kada su mu napadači pokušali provaliti prostoriju u kojoj je čuvao dokumentaciju. Uspio se obraniti i ponovo nitko ništa nije poduzeo.
– Marin Vlahović je pošao mojim stopama. Pisao je veoma uspješno za “7 dnevno” i portal “dnevno.hr” gdje je bio i zaposlen. Razotkrio je i nekoliko velikih afera.
Na podcastu na kojemu je gostovao, postoji snimka gdje opisuje kako ga je nazvao Ivica Orešković i prijetio mu djecom ako nastavi pisati.
– I moja malenkost – Miro Matijević. Godinama objavljujem kriminal na blogu “glasno”, sdpinterzlocin.blogspot.com i dinomolnar.blogspot.com. Par godina sam pisao za “7 dnevno” i “dnevno.hr. Bio sam jedan od najčitanijih novinara sve dok SOA nije zakucala na vrata vlasniku i zabranila mu da mi objavljuje tekstove. Umjesto da se naše informacije iskoriste, netko je bio jako zainteresiran da spriječi njihovo objavljivanje. Danas objavljujem na SLOBODARSKI PORTAL, slobodari.com. Jedini sam u državi razotkrio likvidacije većine slobodoumnijih i karizmatičkih Hrvata koji su izdajnički likvidirani i uz to naznačio imena sumnjivih za počinjenje tih ubojstva. Javno sam pisao i objavljivao da su ubojice Mira Barešića, Zvonka Bušića i Damira Tomljanovića “Gavrana” stigle iz Gospića kao i ubojica Milana Levara. Gospić i posebno Velebit su korišteni uvijek kada je udbaša trebalo pretvoriti u dragovoljca i lažirati ratni put na početku rata.
I ponovo se pojavljuje neizbježni Ivica Orešković koji i meni šalje prijeteće poruke na koje naša parapolicija nije reagirala. Posjedovao sam i snimku razgovora njegovih ljudi koji su dogovarali način na koji će me likvidirati. Upravo onako kako je izvršen napad na mene u Zagrebu 14.12.2019. godine i pokušaj od 14.06.2021. Prvi puta me spasio dolazak zalutale policije koja nije bila u dogovoru, dok sam se drugi puta spasio sam, upucavši čovjeka koji me prvi napao u ruku, u kojoj je držao toljagu. Ostali su se razbježali.
U čije ime Ivica Orešković prijeti i napada novinare i tko stoji iza njega?
Najzanimljivije je da se za napad 16.12.2019. skupilo 12 napadača, uglavnom iz Like. Sve sam ih snimio i među njima prepoznao najmanje četvoricu sa kojima sam se susretao u Lici, koji su videći kako otvoreno pišem o svemu i sami poželjeli da mi svjedoče o zločinima u kojma su i sami sudjelovali po Lici tijekom rata. Pričali su mi kako je Tihomir Orešković pod prijetnjom likvidacije vodio osobe iz policije i državnih službi. Svako je dobio pištolj, pa kada bi doveli dvadeset, trideset staraca, svaki je morao ubiti jedno, dvoje, troje pod prijetnjom smrću. Tako su Oreškovići i od poštenih ljudi stvarali zločince, kako bi ih kasnije mogli ucjenjivati i manipulirati s njima. Ovi su za uzvrat dobivali dobro plaćene i sigurne poslove u državnoj službi. Ličko pravosuđe je posebna priča.
Kako ta zločinačka Omerta i danas vrijedi, dovedeni su mi pred kuću, ali su se shvativši da ih ništa dobro ne čeka pokušaju li ući, brzo razišli.
Moj sukob sa Ostojićevom parapolicijom i njihovim kolegama zločincima, oni sami tumače kao imovinsko pravni spor. Za razotkriti tu laž dovoljno je pogledati tko je u tom napadu sudjelovao:
– Uz tu najmanje četvoricu Oreškovićevih zločinaca pokajnika,
– tu je i Ivan Krmpotić, kojega je Tuđman kao iskusnog udbaša postavio za Boljkovćevog zamjenika odnosno za drugog čovjeka Tuđmanove obavještajne službe.
– Odmah do njega na slici je Feliks Brencinger, KOS-ovac koji je u Mlinovima, ispod Sljemena naslijedio roditeljsku vilu u kojoj je tijekom rata držao javnu kuću u koju su dolazili hrvatski časnici koje su mu slali Oreškovići. Uz alkohol i žene se svašta pričalo, a to je već u jutro bilo na stolu u Beogradu. Feliks je Tihomira Oreškovića financirao za vrijeme odsluženja kazne za ratne zločine.
Sjajna ekipa za imovinsko pravne sporove 😀
ZLOČINI KOJI DRŽAVA PRIKRIVA
Lika je uvijek bila kamen spoticanja na našem putu k neovisnosti zbog zločina koji su tamo činjeni i bili planirani. Dana 20.11.1991. je u Gospiću od strane Tihomira Oreškovića naređeno zapovjedniku vojne policije da ubije Franju Tuđmana, ali je srećom odbio naređenje i u gepeku morao bježati za Njemačku. Svakodnevno se radilo na stigmatizaciji Hrvatske pa su po naredbi Aleksandra Vasiljevića i KOS-a Oreškovići ubijali Hrvate kako bi nakon par dana za “odmazdu” pobili stotine Srba, da bi iz Beograda u svijet bila plasirana vijest o genocidnosti Hrvata. U Lici je ubijeno više viđenijih branitelja, kao i pet riječkih branitelja ubijenih u gospićkom đačkom domu raketom ispaljenom iz dvorišta samo zato što su odbijali sudjelovati u zločinima naređenim od braće Orešković. O svemu sam pisao i javno objavljivao, a da nitko nije reagirao.
Čujem da se po ne znam koji put provodi neka alibi istraga za zločin od 16. 10. 1991 kada je u Bukovcu Perušićkom ubijeno sedmoro civila hrvatske nacionalnosti iz obitelji Pocrnić i Hećimović. Postoje svjedoci da je zločin izvršila jedinica Vojne policije kojom je zapovijedao Stjepan Grandić, a po naredbi koga drugog već Tihomira Oreškovića.
Tko su Ivica i Tihomir Orešković, vladari Like:
Ivica Orešković
radi za KOS od 1986.godine kada ga je Braco Perić, koji je služio u Zagrebu kao pomoćnik šefa KOS-a V. armijske oblasti Boška Kelečevića i Perkovićev prijatelj na prijedlog Tihomira Oreškovića ubacio među navijače Dinama. Kasnije je Braco Perić postao Perkovićev zamjenik u SIS-u gdje povlače i Ivicu Oreškovića kojemu je kodno ime “Oreš”.
Tihomira Oreškovića
je KOS školovao u Školskom centru organa Bezbednosti u Pančevu početkom 80-tih za svog agenta. Sjećaju ga se da je stalno bio pijan. Kasnije mu je Aleksandar Vasiljević tepao “Moj Mesar” s obzirom da su lividacije Hrvata koje je on obavljao bile obavljane nožem ili metalnim šipkama (svi se sjećamo slučaja Đureković). Kako NIjemci ne odustaju od njegovog izručenja, on u tom slučaju planira bijeg u Srbiju ili barem u Banja Luku.
Posebno je teško saznanje da su pored njih i mnogi neposredni počinitelji zločina i dalje na slobodi i dalje uživaju sve privilegije zaštićeni od kolega koje su još u službi. Saznanje da su sve žrtve bile uzaludne i da je na površinu isplivao sav talog, dok nam društvo polako i sigurno tone u kriminal, laži i nemoral.
