U Hrvatskoj su se u slučaju trudnice Mirele Čavajde kojoj je u šestom mjesecu trudnoće rečeno da nosi dijete s malignim tumorom opet razmahali moralisti koji parazitiraju na patnji drugih. Moralne rasprave o pravu na prekid trudnoće ili opravdanosti eutanazije često sadrže argument vrijednosti budućnosti.
Svi zanemaruju dodatnu otegotnu okolnost u ovom konkretnom slučaju, a to je da je majka izložena visokom riziku od agresivnog raka koji raste u njezinom uterusu, te sepsi koja joj prijeti svakoga sata.
Nezamislivo je kroz što prolazi ta mlada žena…
Rekla bih da je patnja modus vivendi u Hrvata prvenstveno zbog antipolitike.
Ovaj šokantan slučaj trudnice s umirućom bebom u njoj zaista je egzemplaran.
Naš moćni liječnički ceh odlučuje o našim źivotima ili smrti. Imamo veću grupu tih moralnih nakaza koji se prizivaju na savjest, nemajući ju ni u tragovima. Uostalom tko je rekao da liječnici moraju biti dobri ljudi? Zar su jedan Mengele, danas Fauci, ili Beroš i Markotićka moralni ljudi, ili licemjerni sadisti, a neki i monstruozni ubojice.
Hipokratova zakletva koja obavezuje na činjenje dobra onoliko je aktualna koliko i svo misaono blago antike danas. Tko danas zna što i kakvu je ulogu u mističnom samoizliječenju imalo medicinsko središte starog svijeta, Epidaurus? Je li se išta od tog boźanskog nasljeđa Asklepijevog ili kćeri mu Higije zadrźalo do danas? Kad je medicina bila duhovna kategorija, kad se u ljudskom biću istovremeno liječilo sva tri dijela čovjekova – psihu, somu i nus ( dušu , tijelo i duh).
Danas imamo u medicini ono, kakvo je i doba. Isključivu materijaliziranost, duha ni u tragovima.
Bore li se za budućnost rastuće patnje istinski humanisti ili prikriveni sadisti?
Zašto je život trudne pacijentice bezvrijedan? Ona je i onako samo vreća mesa u koju bez podmićivanja treba previše uložiti muke, rizika i iskustva da preživi.
Svi pilatovski peru ruke, tako je lakše, a da je bogatija i spretna u podmazivanju, odavno bi se regenerirala i nekom finom resortu na obali.
