Nakon obilježavanja 100. obljetnice rođenja prvog predsjednika
Republike Hrvatske Franje Tuđmana ako je išta postalo jasnije u državi za koju
je on sam najviše zaslužan onda je to gola činjenica da je hrvatsko društvo
duboko podijeljeno, ne samo oko njegove uloge u stvaranju države nego još više
u perspektivi njezine budućnosti. To je uostalom proces koji traje od njegove
smrti u bespućima državne i nacionalne politike trasirane 2000. godine
pobjedom Stipe Mesića na predsjedničkim izborima i Račanove koalicije na
parlamentarnim izborima.
Temeljna pogrješka bila je usvajanje novog Ustava koji je Tuđmanov
polupredsjednički sustav koji je funkcionirao u doba kad je Hrvatska bila
izložena velikosrpskoj fašističkoj agresiji zamijenjen novim Ustavom koji je
via facti uspostavio polukancelarski sustav sa svim svojim nedorečenostima i
promašajima. U takvom sustavu Hrvatska je nazadovala, jer su svi premijeri od
toliko pogrešno hvaljenog Ivice Raćana preko koruptivnog velemajstora Ive
Sanadera, oktroirane Jadranke Kosor Vlaisaljević, jugopartizanskog Zorana
Milanovcića, potkapacitiranog Tomislav Karamarka i neprilagođenog Tihomira
Oreškovića do današnjeg briselskog sluge Andreja Plenkovića više vodili računa
o tome da se svide eurobirokratima nego da brane nacionalne interese hrvatske
države i hrvatskoga naroda. U svemu tome određenu ulogu igrali su i
predsjednici Stipe Mesić, Ivo Josipović, donekle i Kolinda Grabar Kitarović i
konačno sada Zoran Milanović.
Ključni čimbenik u podrivanju nacionalnog suvereniteta bila je rasprodaja
tog suvereniteta stranim vlasnicima, počevši od banaka, telekomunikacija,
medija do najnovijeg srljanja u eurozonu čime će Hrvatska izgubiti i svoj
monetarni suverenitet. Jedan od glavnih ciljeva predsjednika Tuđmana kad je
shvatio da hrvatski narod želi vlastitu državu a ne upitnu konfederaciju bio je
povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske. Ova posljednja je odigrala i te kako
važnu političku materijalnu, financijsku i humanitarnu ulogu u otporu
velikosrpskoj agresiji. Ta Tuđmanova ideja o povezivanju domovinske i iseljene
Hrvatske minirana je ulogom što ju je u stvaranju države odigrala ona garnitura
Udbe koja je podržala Tuđmana u stvaranju države pri čemu je za tu garnituru
bilo važnije pretvorbom i privatizacijom prisvajanje nacionalnog bogatstva a manje uspostava demokratskog ustrojstvo države radi dobrobiti svih
njezinih građana. Mnogi bogatiji uspješni Hrvati iz iseljeništvu bili su razočarani
blokadom da se uključe u svekoliki razvitak Domovine, jer su uspješna hrvatska
poduzeća završila koruptivnim radnjama u stranim rukama.
Svi dosadašnji predsjednički i saborski izbori na ovaj ili onaj način bili su
nelegalni, ili su čak ukradeni kao drugi Mesićev mandat. Oni povratnici iz
hrvatske političke emigracije koji su bili iskreni domoljubi stavljeni su po strani,
ali su zato oni koji su bili suradnici jugoslavenskih tajnih službi bili dobrodošli.
Samo jedan mali primjer. Na nedavnoj sahrani istinskog hrvatskog domoljuba
političkog emigranta i žrtve jugoslavenskih tajnih službi Nikole Štedula, kojega
je državnim odličjem odlikovala Kolinda Granar Kitarović nije bilo ni jednog
predstavnika službene vlasti, kao što se ta ista službena vlast zalagala kroz "lex
Perković" protiv izručenja dva bivša jugoslavenska agenta njemaćkom
pravosuđu.
U takvim političkim okolnostima dočekala se 100. obljetnica
Tuđmanovog rođenja, pa je bilo jasno da će dosad najdugovječniji hrvatski
premijer koji autoritarno da se ne kaže diktatorski vodi HDZ, a s vođom
svojevrsne subverzivne "pete kolone" velikosrbinom Miloradom Pupovcem
tankom većinom i Hrvatski sabor, obljetnicu iskoristiti za vlastitu promociju. U
nekoliko nastupa sa završnim u dvorani “Lisinski”; Andrej Plenković nije štedio
riječi da ulogu predsjednika Franje Tuđmana opiše najbiranijim epitetima
citirajući njegovu najvažniju izreku “Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i
vječnu Hrvatsku ni za što”.
Vrhunska je ironija da jedan hrvatski, ako se Andreja Plenkovića koji se
prodao za Judine škude može nazvati hrvatskim, pozivajući se na Tuđmanovu
ostavštinu u šest godina koliko je na čelu HDZ-a i Vlade radi sve da bi se
demontirala Tuđmanova politika. Odmah na početku svojega mandata izjavio je
da je njegova misija da “promijeni HDZ, a zatim i Hrvatsku”. Tko je on da bi
mijenjao Hrvatsku? Postoji niz njegovih poteza koji odudaraju od Tuđmanove
politike “Sve za Hrvatsku… a Hrvatsku ni za što”, a temelj te njegove osobne
politike je podređivanje Hrvatske eurobirokratima u Bruxellesu koji još uvijek
sanjaju o tzv. Zapadnom Balkanu. I konačno Plenkovića raskrinkava njegova
odlučna inicijativa da se uvede “euro” kako bi Hrvatska izgubila svoj monetarni
suverenitet kojega su sačuvale sve države bivšeg sovjetskog bloka iako su u
Europsku uniju ušle mnogo prije Hrvatske.
Plenkovićevu političku poziciju najbolje raskrinkava sljedeće Tuđmanovo
upozorenje: "Mi ne ćemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti
jugosrpskog stanja, kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske
slobode i demokracije. Ne ćemo dopustiti da nam sve to skupa dovedu u pitanje.
Ne ćemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas,
u Hrvatskoj, i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima… Ne ćemo
dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i
hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim, žutim vragovima… Ne
ćemo dopustiti onima koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske
samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude nego
im se prodaju za Judine škude. Sve značajke koje je u ovom citatu naveo
pokojni predsjednik Tuđman upravo krase Andreja Plenkovića i njegovu politiku,
ali raskrinkavaju i stožernu hrvatsku stranku Hrvatsku demokratsku zajednicu
koja je iznevjerila Tuđmanove ideale i njegovu nacionalnu politiku.
Zbog svega toga u hrvatskom društvu i nacionalnom korpusu došlo je do
raslojavanja i dubokih podjela koje su potencirane posljednjih godina pa se to
odrazilo i na obilježavanje 100. obljetnice rođenja predsjednika Tuđmana.
Zagrebačke vlasti pod kontrolom ultra ljevičarske stranke “Možemo” nisu
dozvolile da inicijalna skupina uglednih javnih osoba na inicijativu mlađeg
Tuđmanovog sina Stjepane organizira narodsku svečanost u povodu obljetnice.
Toga se prihvatio Domovinski pokret kojemu je na čelu gradonačelnik
Vukovara Ivan Penava koji je podvukao: “Da se pitalo inicijalni krug & Tuđman
100”, dakle najbliže Tuđmanove suradnike i da se pitalo DP, danas bismo u
svakom hrvatskom gradu i selu imali ovakve proslave, cijeli protekli tjedan u
vrtićima, školama, znanstvenim ustanovama…bila bi tema 100. rođendan prvog
hrvatskog predsjednika, utemeljitelja moderne hrvatske države. Danas bi
središnja proslava, da se nas pita i što smo htjeli i podržali ideju inicijalnu ideju
Stjepana Tuđmana, bila u Zagrebu, nad Zagrebom bi sada letjeli vojni avioni u
čast Franji Tuđmanu, a ne Macronu prije nekoliko tjedana. Danas bi na
nacionalnim televizijama gledali visokobudžetni film o liku i djelu predsjednika
i državnika Franje Tuđmana, plaćenog od strane Ministarstva kulture i Vlade
RH, tzv. HAVC-a, a ne u vlastitoj režiji Jakova Sedlara, maltene u ilegali. Na
Trgu bana Jelačića gledali bismo nisku najboljih hrvatskih izvođača
“domoljubnih pjesama”. Svega toga naravno nije bilo, ali nije bilo ni ujedinjene
institucionalne i izvaninstitucionalne oporbe da zajedno s vukovarskim
gradonačelnikom i Inicijalnim krugom “Tuđman 100” dostojnije obilježe za
hrvatski narod ovu značajnu obljetnicu i raskrinkaju licemjerstvo Andreja
Plenkovića i njegove koruptivne kaste koji sustavno rade na detuđmanizaciji
države.
