ZAŠTO BOŽINOVIĆ PUŠE U ROG DA PREPLAŠI TIGRA? Kako nam lažu. Borba protiv koronavirusa je opasnija od same bolesti

Gotovo dva mjeseca bilo je potrebno da jednoobrazna i jednoumna strategija ekspertnih vlada širom Europe postane upitna. Čini se da je buka ratnih pokliča u borbi protiv nevidljivog viralnog neprijatelja uplašila dio razumnih ljudi, koji su, stoga, čekali zrelije vrijeme da se konačno jave i progovore o promašaju desetljeća. Zvuči gotovo neshvatljivo da su sve poduzete mjere, testiranja, samoizolacije, policijske karantene, te gušenja gospodarskog i društvenog života , zapravo, uzaludna. Prema stajalištu upućenih pojedinaca, sasvim je moguće da je nametnuta kontrola i inhibicija države nepotrebna i štetna zdravstvena politika.

Pandemija panike i neznanja

Sve su učestaliji istupi vrhunskih znanstvenika koji epidemiju uzrokovanu koronavirusom COVID-19 smatraju napuhanim balonom, pandemijom panike, a poduzete mjere ad-hoc kriznih stožera vide kao autodestrukciju države i kolektivno samoubojstvo. Tako, na primjer, John Ioannidis, profesor medicine, javnog zdravlja i statistike na poznatim sveučilištima Stanford i Tufts, podsjeća da se većina današnjih odluka za sprječavanje epidemije donosi bez razumijevanja, bez uvida u podatke i bez znanstvenog opravdanja: „Nijedna zemlja nema pouzdane podatke o prisutnosti virusa u reprezentativnom nasumičnom uzorku opće populacije. Zbog ograničenih podataka i uvida, procjene o smrtnosti i broju inficiranih su besmislene. To znači da ne znamo s kolikom pogreškom mjerimo zaražene – je li to faktor 3 ili 300?“

Znanstveni debakl

On smatra da su službeni podaci o mortalitetu od 3,4 posto, proizvedeni u uredima Svjetske zdravstvene organizacije, stvorili horor i paniku, iako je ta brojka sasvim neuvjerljiva: „Pacijenti koji se testiraju na koronavirus većinom su oni s težim simptomima i lošim kliničkim ishodom. Ta pogreška u selekciji ispitanika bit će s vremenom sve veća.“ Ioannidis tvrdi da mortalitet nove viroze iznosi između 0,05 i 1 posto, što odgovara prosječnoj sezonskoj gripi, pa kaže: „S takvom stopom smrtnosti, samoizolacija svijeta s potencijalno ogromnim društvenim i financijskim posljedicama je potpuno iracionalna. To je kao kad slona napadne mačka. Frustrirani slon, želeći izbjeći mačku, slučajno se strmoglavi niz liticu i pogine“.
Stanfordski ekspert vrlo je kritičan prema represivnim mjerama socijalne distance i samoizolacije, jer nije poznato koliko dugo takva blokada može trajati bez teških oštećenja ekonomije, društva i mentalnog zdravlja: „Moguće su nepredvidljive evolucijske reakcije, financijske krize, politički nemiri, svađe među ljudima, ratovi i raspad društvenog tkiva“. Njegov temeljni prigovor je taj što se zdravstvene mjere i političke odluke ne donose na temelju podataka i činjenica, pa takav scenarij naziva znanstvenim fijaskom.

„Lijek ne smije biti opasniji od bolesti“

S Ioannidisom se slaže David Katz, američki liječnik i osnivač Istraživačkog centra prevencije na elitnom sveučilištu Yale. Autor je poznate izjave, objavljene nedavno u New York Timesu, da je „borba protiv koronavirusa opasnija od same bolesti“. On se protivi ratnoj retorici medicinskog establišmenta, objavi totalnog rata protiv virusa, te policijskim upadima u svakodnevnicu: „Zabrinut sam zbog posljedica na socijalni i gospodarski život i javno zdravlje, koje će izazvati potpuno ukidanje normalnog života – zatvaranje škola i privatnog sektora , zabrana okupljanja. Posljedice mogu biti dugotrajne i kobne, mnogo teže nego što je zdravstvena cijena viroze.“
Prema Katzu, jedina razumna samoizolacija odnosi se na starije ljude i kronične bolesnike, koji su u ovoj epidemiji locirani kao ugrožena skupina. Svi ostali koji su prisiljeni na samoizolaciju, kolateralna su žrtva nepotrebnog, neselektivnog i neefikasnog pristupa prevenciji. Katzovo zabrinjavajuće pitanje je jednostavno – koji su to kriteriji za prekid represivnih mjera: „Kada će biti sigurno da se djeca vrate u školu? Kada će biti sigurno posjetiti bolesnike u bolnici? Postoje mnogi mogući odgovori, ali najvjerojatniji je – mi to ne znamo.“ Nametnute mjere Katz naziva proizvoljnima, paničnim procedurama koje nisu znanstveno utemeljene.

Previše medicine

O pretjeranim reakcijama europskih vlada i o javnozdravstvenoj politici koja se provodi bez znanstvenog opravdanja govori Peter Gøtzsche, danski profesor medicine i osnivač vrlo važne Cochrane kolaboracije: „Da Kinezi nisu uveli opsežna testiranja koronavirusa, mi bismo živjeli bez restrikcija i ne bismo previše brinuli o pojavi smrtnih slučajeva, koje viđamo svake zime. Ovako imamo paniku i mantru koja glasi – držimo razmak“. Gøtzsche smatra da je osnovni problem taj da nitko neće biti odgovoran za poduzimanje ovakvih drakonskih mjera: „Upravo bi suprotno bilo kada bi vlasti činile premalo. Stoga političari i djelatnici u javnom zdravstvu čine mnogo više nego je potrebno.“ To je zapravo lukav manevar i nepobjediva pozicija upravitelja krizom. Kada virus popusti, bez obzira kada i bez obzira na poduzete mjere, sve zahvale će ići na račun onih koji su uveli strogi režim. Takva situacija Gøtzschea podsjeća na priču o tigru i rogu: „Zašto pušeš u rog?“ „Da preplašim tigra!“ „Pa nema ovdje tigrova!“ „Eto, vidiš!“ 

Glasovi razuma protiv paralize društva

Protiv besmislene paralize društva nedavno su se oglasili Michael Osterholm, američki profesor infektologije na sveučilištu u Minnesoti, Frank Ulrich Montgomery, njemački radiolog, predsjednik Njemačkog medicinskog udruženja i predsjedatelj Svjetskog medicinskog udruženja (WMA), Pietro Vernazza, švicarski profesor infektologije iz kliničke bolnice u St. Gallenu, Yoram Lass, izraelski liječnik i bivši ministar zdravstva u Izraelu, Joel Kettner, kanadski profesor javnog zdravstva na sveučilištu Manitoba i bivši ravnatelj Međunarodnog centra za infektivne bolesti… Sucharit Bakhdi, njemački profesor virologije na sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu, te predstojnik Instituta za medicinsku mikrobiologiju i higijenu, nazvao je pandemiju običnom histerijom, a njegov je intervju odmah postao viralan.
Primjera ima mnogo više, a ovaj je izbor dovoljan kao upozorenje da postoji drukčija interpretacija priče o pandemiji. S vremenom trajanja nepodnošljive represije, broj akademskih i političkih protivnika karantene bit će sve veći.

Znanstvenici-lešinari

Prikazana razmišljanja možda nisu konačna istina, ali ona pokazuju da razumne rasprave o pandemiji sve donedavno – nije bilo. Zapadna se civilizacija, u egocentričnom strahu suočavanja sa smrću, dragovoljno prepustila monopolu i monologu medicinsko-političkog establišmenta. Krizni stožeri, poput centralnih komiteta, postali su vlasnici istine i svih rješenja. Kako bi stekla dojam stručnosti, ekspertna se vlada okružila dvorskim znanstvenicima. U mnogim se europskim državama, pa tako i kod nas, pojavljuju znanstvenici sateliti koji zajedno s vlastodršcima udaraju u ratne bubnjeve, savjetuju, prijete, upozoravaju, objašnjavaju, plaše i očekuju, poput lešinara, svojih pet minuta nakon poraza virusa.
Srećom, postoji i druga optika, drugi ljudi, drugo mišljenje. Važno je da se čuje znanstvena manjina, jer znanost ne trpi demokraciju. Ignorirati ili ismijavati mišljenje vrhunskih znanstvenika vrsta je stručne i moralne nepismenosti. Takav stav otkriva strah i nemir zbog preispitivanja dogmi, ili, pak, skriva ideološke i financijske interese. Stoga je važno da poduzete mjere i politike javnog zdravlja izgube titulu neupitnog, kako bi viralna lakrdija što kraće trajala.

Valerije Vrček je redoviti profesor u trajnom zvanju i predstojnik je Zavoda za organsku kemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu