Kao istraživački novinar i predsjednik „Slobodarske stranke Hrvatske“, moram iznijeti istinu o napadu na mene i sedmomjesečno nezakonitom zadržavanju u Remetincu s obzirom da danas nema ni najmanja sumnja da se radi o mom političkom progonu. Debilna farsa o imovinsko pravnom sporu i pokušaju ubojstva je trebala biti samo pokriće za četvrti napad na mene u mome domu tijekom zadnjih pola godine.
Zoran Milanović je prije par dana po medijima citirao nekog državnog odvjetnika kojega nije bilo sram pohvaliti se: „Mi punimo Remetinec, a politika onda…“ Što znači mi punimo Remetinec??? Dakle provodimo istragu uspješno, manje-više uspješno ili kriminalno traljavo, ščepamo ljude, odredimo istražni zatvor koji produljujemo do iznemoglosti i onda što? Idemo u penziju nakon sedamdesete godine. U toj jednoj monstruoznoj rečenici je sva bijeda hrvatskog pravosudnog sustava.
Što to znači? Dovoljno je da netko iz vlasti da mig i već kreću amoralni i bezkarakterni, pažljivo birani Ostojićevi žandarmerijski psi koji konstruiraju lažnu prijavu i pritvaraju žrtvu. Državno odvjetništvo na temelju takve lažne prijave nastavlja istragu bez istrage koja zaista traje mjesecima i kada je jasno da je iskonstruirana i na ničemu utemeljena. Ja sam nakon pet mjeseci pisao mojim „Slobodarima“, citat. „Taj istražni zatvor je njihovo najjače oružje. Zatvore te i zaborave, a ti luduješ, boriš se, trošiš novce, a oni su svoje odradili. Nakon godine dvije te moraju osuditi jer ne možeš biti nevin ako si toliko vremena u istrazi“.
Svi znaju da sam ja duži niz godina u sukobu sa tim zločinačkim sustavom i da sam bez respekta ulazio u otvorene sukobe sa pojedincima iz Policije i Državnog odvjetništva koji su se “legalno” bavili kriminalom zastupajući sve drugo osim zakona što im je bio posao. I dok su u ćeliji dileri bildali sa klupama, ja sam u tih sedam mjeseci prikupljao dokaze i napisao, te Županijskom sudu i Županijskom državnom odvjetništvu poslao desetak briljantnih predstavki u kojima sam ukazivao na sve laži iz kaznene prijave boreći se za istinu i za svoja zakonska prava. U zadnjoj sam predstavci podnio kaznenu prijavu na Ostojićevog favorita koji me je zatvorio, provalilo u kuću i pokralo u prvoj fazi dokaze protiv provalnika kao što su masivna batina sa kojom sam napadnut i krvava majica u kojoj je razbojnik bio kada sam ga u nužnoj obrani pogodio iz revolvera u nadlakticu desne ruke u kojoj je nosio batinu. Uz to su uklonili i porazbijano staklo koje je ležalo po podu. Zatim je Policija na prijevaru oduzela ključeve kolegicama iz stranke koje su spremale Izborne liste te im onemogućili da ih sutradan predaju. U dokumentu priznaju da su bez sudskog naloga ušli u kuću i izvršili nezakoniti pretres. Zakon dozvoljava da se u iznimnim situacijama izvrši pretres bez naloga ako to situacija zahtjeva, ali tome moram biti nazočan ja kao okrivljeni. Bez toga je sve nezakonito. Nakon toga su opljačkali kompletnu kuću. Namještaj je bio od pokojnog stanara Stjepana Jakovljevića, a meni su pokrali tri ormara garderobe, satove, tehniku i 15-tak registratora sa službenim dokumentima u vrijednosti od cca 15.000 eura. Krađu smo prijavili i službeno urudžbirali kradljivcima koji po ustaljenoj praksi nisu niti odgovorili na nju.
U tih desetak godina borbe za ljudska prava sam svladao sve njihove trikove kojima se služe. Od deset kaznenih prijava sam oslobođen u svih deset, a od stotinjak prekršajnih prijava sam pet puta novčano kažnjen budući je Ostojićeva banda išla na igru velikih brojeva. Uvijek će se naći netko tko će me kazniti i ne ulazeći u meritum. Vrhovni Sud je to najbolje obrazložio u Rješenju o ukidanju pritvora koji prilažem uz tekst. Odvjetniku sam zabranio da piše Žalbu već sam je sam napisao ukazujući da ne postoji nikakav imovinsko pravni spor, da mi je Županijsko državno odvjetništvo priznalo nužnu obranu i da je odbacilo prijavu za ugrožavanje sredine. Ostao je samo pokušaj ubojstva utemeljen na sumnji Ostojićevog “Vidovitog Milana” koji je iz ureda zaključio da sam „imao namjeru ubiti razbojnika“. Sve je to hrvatski pravosudn-represivni folklor koji je bio očekivan, ali sam bio zatečen srećući i poneku ozbiljnu istražnu sutkinju koje bi se zaista trudile shvatiti smeće koje im je stiglo na stol ili suci koji su mi znali makar potvrditi prijem moje predstavke. I dok te neki lažljivi bastard lažno prijavi, pojavljuju se i policajci koji su u spisu ponudili dokaze da laže. Čak i razbojnici koji su to radili po nalogu i dogovoru s policijom, dali su izuzetno korektne izjave kojima demantiraju navode iz prijave. Vrhunac je oslobađajuće Rješenje Vrhovnog Suda koje daje nadu da se ipak pojavio „nešto zdravo u državi Truloj“, koje u skraćenoj verziji objavljujem u privitku.
Da krenemo od početka.
Optužen sam za:
– pokušaj ubojstva provalnika i
– dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom.
Dana 04.studenog 2020. dobivam Rješenje Županijskog državnog odvjetništva o obustavljanju istrage za dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom budući da, citat: “tijekom istrage nisu utvrđene činjenice iz kojih bi proizlazilo da je Miro Matijević počinio to kazneno djelo.” POLICIJA JE LAGALA!!!
ŽDO mi je također priznalo i nužnu obranu. Dva sudska vještaka su potvrdila da je provalniku prostrijeljen mišić na nadlaktici desne ruke u kojoj je držao batinu sa kojom me pokušao udariti, te da mu je nanesena laka tjelesna ozljeda. Pojednostavljeno to znači da sam sedam mjeseci proveo u pritvoru budući sam iskoristio svoje zakonsko i sveto pravo na nužnu obranu koja nije protuzakonita i nanio lakšu tjelesnu ozljedu koja se goni privatnom tužbom. Zakon ne pravi razliku između sredstva kojim sam odbio napad provalnika i oružja koje je on imao u ruci, već su bitne posljedice odnosno zlo koje je počinjeno i koje ne bi smjelo biti veće od zla koje je prijetilo. Nanio sam mu laku tjelesnu ozljedu koju bih i ja zadobio svakim udarcem batinom tako da ni tu nema otežavajućih okolnosti za mene. Policija me zatvorila, a pritvor mi je produžavan budući sam pet (5) puta prekršajno kažnjavan za “narušavanje javnog reda i mira prema čl. 17.” Radi se o vrijeđanju i omalovažavanju službene osobe za vrijeme vršenja dužnosti. U vrijeme pritvora sam dobio sedam (7) oslobađajućih presuda za istu tu sedamnaesticu. Na raspravi sam ih svih sedam pokušao predati sucu kako bi ih uložio u spis, ali je on to odbio. Nigdje nije navedeno da su sve te prekršajne prijave za koje sam kažnjen bile za moje pisanje na blogovima ili predstavkama na prijave koje su mi pisali čim bi me vidjeli u Lici. Skriva se da se nikada nisam sreo licem u lice sa “uvrijeđenim i omalovaženim” službenim osobama dok sam “ometao javni red i mir” u Lici, sjedeći za računalom i pišući sporne tekstove u Splitu. POLICIJA JE LAGALA!!!
Uz tih par, gore spomenutih poštenih državnih odvjetnica i policajaca, pojavljuje se Vrhovni Sud koji smeta kriminalcima i oko kojega se vode borbe s obzirom da je bilo teško utjecati na Đuru Sessu i Marina Mrčelu. Nakon što su pribavljeni dokazi i obavljena rekonstrukcija, VS me bez i malo kompleksa unatoč intervencijama izvana oslobodio pritvora utvrdivši da za pritvor nije postojao niti najmanji razlog. Nakon sveg zla što proživljavamo sa našim pravosuđem i policijom, ljudi koje sam nabrojao su možda ipak dobar znak da se taj zločinački sustav već počeo urušavati i da za nas još uvijek ima nade.
