Glup čovjek je opasniji neprijatelj dobra od samog zla. Protiv zla se može protestirati, može ga se razotkriti, ako je potrebno može ga se spriječiti i silom. Zlo uvijek nosi klicu samorazgradnje/samouništavanja ostavljajući iza sebe barem malo nelagode u ljudima. Protiv gluposti se ne možemo braniti. Tu se ne može bas ništa učiniti, ni prosvjedima ni silom, činjenice se jednostavno ne lijepe na glupost. Za razliku od zla, glup je potpuno zadovoljan sam sa sobom i čak postaje i opasan, te prelazi u napad, ako je iziritiran. Stoga je potreban veći oprez prema glupima, nego prema zlima. Ne treba glupe uvjeravati s razlozima i argumentima, jer je to besmisleno, a i opasno. Da bismo znali kako se nositi s glupošću, moramo pokušati razumjeti njenu prirodu. Sasvim sigurno, to u biti nije intelektualna, nego čisto ljudska mana. Postoje intelektualno izuzetno jaki ljudi, koji su glupi, a s druge strane, ljudi intelektualno vrlo skromni, koji su sve, samo ne glupi. Do ovog otkrića dolazimo na naše iznenađenje u određenim situacijama. Stječe se dojam, da je glupost, manje urođena mana, nego da ljudi pod određenim okolnostima postanu glupima (učine se glupima) ili dopuštaju da budu glupi. Također primjećujemo da izolirani i usamljeni ljudi pokazuju ovaj nedostatak rjeđe od druželjubivih ljudi i ljudi u skupina. Stoga se možda glupost čini manje psihološkim nego sociološkim problemom. To je poseban oblik utjecaja povijesnih okolnosti na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih okolnosti. Pažljivija analiza otkriva, da svako jače vanjsko iskazivanje moći, bilo političke ili vjerske naravi, veliki dio ljudi pogađa u vidu zaglupljivanja. Da, cak se čini kao da je ovo jedna sociološko-psihološka zakonitost. Za moć jednih neophodna je glupost drugih! Proces nije takav, da ljudima izvjesne intelektualne sposobnosti naglo uvenu ili zataje, nego da pod prevladavajućim dojmom razvijene moći, ljudi su jednostavno lišeni svoje unutarnje neovisnosti i da se tada – manje-više nesvjesno – odriču nje, da bi prilagodili svoje ponašanje prema novonastalim životnim situacijama, bili integrirani i imali osjećaj pripadnosti. Činjenica da su glupi ljudi često tvrdoglavi, krije se iza činjenice, da oni nisu neovisni. U razgovoru s njima odmah se osjeti, da se ne radi o njegovim osobnim stavovima, nego s preuzetim frazama i parolama (na primjer ms medija), koje su nad njim preuzele moć. Oni su kao začarani, zaslijepljeni, zlostavljani u vlastitom biću. Postavši bezvoljno oruđe, budala će također biti spreman i sposoban za svako zlo, a istovremeno, sam ga neće moći prepoznati kao zlo. Ovdje leži jedna velika opasnost od nevidljivog sotonskog zlostavljanja ljudi, koji se ovom metodom mogu zauvijek upropastiti. Ali ovdje je također sasvim jasno da se ne radi o činu intelektualne evolucije, već samo o činu vlastitog oslobođenja, koji može nadvladati glupost. Čineći to, morat ćemo prihvatiti da je, u većini slučajeva, istinsko unutarnje oslobođenje moguće tek nakon što se dogodi vanjsko oslobođenje, a do tada ćemo se morati suzdržati od svih pokušaja uvjeravanja glupih. U ovakvim okolnostima uzalud je truditi se “narodu” otvarati oci, jer je to pitanje ujedno toliko suvišno za odgovornu inteligentnu osobu, koji djeluje u tom smjeru, jer je to izvodivo samo pod određenim okolnostima. Riječ Biblije, da je strah Božji početak mudrosti, u biti kaže, da je unutarnje oslobođenje čovjeka, da živi odgovoran pred Bogom, jedino pravo prevladavanje gluposti. Ova razmišljanja o gluposti imaju i jednu dobru stranu, a to je da nam uopće ne dopuštaju da većinu ljudi, ni pod kojim okolnostima, smatramo glupima. Jer zaista sve će ovisiti o tome oslanjaju li oni na vlasti više na glupost ljudi ili njihovu unutarnju neovisnost i pamet.
Goran Šijaković
