Takav čovjek nema problema sagnuti se do svakog pojedinca, njegovu osobnost i mogućnosti upotrijebiti bez obzira koliko se nekom činila beznačajne.
Otkad je Boga i čovjeka bile su podjele na razne načine i skupine. Od izborene samostalnosti Hrvatske popularne su podjele na Velike i male Hrvate, na velike i male vjernike, u vrijeme marketinga smo dobili ljude koji imaju veliku karizmu. Imamo značajne podjele kod mnogih na “obrazovane” i ostale. Mnogi sebe uzdižu iznad ostalih činjenicom da posjeduju diplomu i tim si daju za pravo prednosti u odnosu na ostale.
To je vrednovanja koje nam društvo nudi.
Kada pogledamo što nas uči vjera i koje vrijednosti postavlja kao orijentir vidimo srce i duh. Um se ne ističe kao nešto posebno. Ne zato što je nebitna već zbog toga što je sam um bez duhovne komponente i srca djeluje više kao stroj a manje kao čovjek.
Gdje je danas čovjek i koliko može biti velik? Koliko uopće netko primjećuje nekog tko nije završio faks i tko se nije izdignuo iznad površine i sivila?
Kako kaže poslovica da odijelo ne čini čovjeka, tako ni diploma nije veća garancija da će netko s diplomom biti veći ili manji čovjek.
Koliko je čovjek u istinu velik pokazuju njegova djela, kojima pokazuje koliko se može “nisko” spustiti i primijetiti pojedinca pored sebe. Prihvatiti da svatko ima srce, um i duh, da zaslužuje biti saslušan i uvažavan u potpunosti. Prihvatiti osobnosti svakog pojedinca ma kako se njegove mogućnosti činile male, mizerne i beznačajne.
Pojedincima je diploma garant sigurnosti, ugodnijeg života za kojeg su se debelo namučili dok su se školovali, nekom služi kao ulaznica u društvo odabranih gdje ostali ne postoje.
Pojedincima je diploma sredstvo za rad, gdje dolaze do mogućnosti raspolaganja s društvenim resursima potrebnim da bi svoje znanje mogli oplemeniti, stvarati nove vrijednosti za društvu u cjelini. Takav čovjek nema problema sagnuti se do svakog pojedinca, njegovu osobnost i mogućnosti upotrijebiti bez obzira koliko se nekom činila beznačajne.
Taj i takav čovjek je velik i kao takav je primjer i pokazatelj kojom stazom krenuti da bi pronašli čovjeka u sebi.
Kada se rodimo krećemo u školu života koja u nama ostavlja najdublji pečat. U toj školi susrećemo profesore svakojakih profila i mogućnosti, opet svaki ima za cilj naučiti nas jednu ili više lekcija. Susret s jednim od profesora je ostavio dubok trag na moj život.
Veliki je to profesor! Generacija smo pa ćemo vidit komu je kakva štorija u libru vječnosti napisana. Na kraju života kad se punti broje i plodovi s životne oranice prikupljaju vidimo svu veličinu duha svakog od nas ali mogu sa sigurnošću svjedočitida da sam dobio izvanrednog profesora koji je kao i svi mi mali čovik priko kojeg nam se Bog očituje i prikazuje svu svoju veličinu i ljubav kojom nas grli i ljubi.
U oluji mog života Bog mi priskoči u pomoć pomogavši mojoj barci ponovno razviti jedra poručivši mi;
NEBOJ SE, JOSIP JE S TOBOM!
Velikom profesoru don Josipu Dukiću od srca hvala.
Jozo Klarić – Klajo
