Par koji je zbog korona krize bio prisiljen napustiti grad i svoj život nastaviti u šumi
Ne moramo biti ovisni o sustavu. Možemo živjeti potpuno neovisno od sustava. Sustav želi da budemo ovisni o njemu, kako bi mogao upravljati nama i činiti s nama što god hoće. Vlast u bilo kojem trenutku može donijeti tko zna kakav zakon i lišiti nas naših rođenjem stečenih prava, kao i oduzeti nam nešto za što mislimo kako je naše vlasništvo. Najbolji primjer je ponašanje kanadskih vlasti.
No, eto, dobro je znati da je alternativni pristup životu uvijek moguć. The Sun je objavio zanimljivu priču o paru koji je pobjegao iz grada i živi u šumi. Matthew Plumb (43) i Lauren Youngs (28) žive u drvenoj kolibi u šumi, bez WiFi-a, TV-a ili kupaone. Matthew je prvi put posjetio šumsko zemljište u North Monmouthshireu u Walesu kada je bio dijete i razmišljao o svojoj kolibi, što je na kraju i ostvario.
Kada je Lauren koja je slobodna umjetnica, ostala bez posla za vrijeme pandemije, napustila je svoj stan u istočnom Londonu i pridružila se Matthewu i sada su u šumi našli svoj mir. Žive bez nepotrebnih troškova na neki svoj način, potpuno van svih obaveza prema sustavu.
Par živi u kolibi u šumi s gomilom kokoši, četiri svinje i mačkom po imenu Baby. Osim što uzgaja životinje, Matthew izrađuje umjetnička djela od drva, Lauren održava umjetničke radionice, dijelove zemlje iznajmljuju turistima za divlje kampiranje, a prodaju i drva za ogrijev.
Ne troše ništa na najam, niti na električnu energiju, jer sve što trebaju dobivaju od solarnih panela. Svakih šest tjedana potroše oko 25 funti na plin propan. Vremenske prilike im znaju zadavati probleme, ali za njih je sve to izazovno i uzbudljivo i svaki je novi dan njihova nova pobjeda. Život je pred njih postavio izazov koji su oni objeručke prihvatili te pokazali životu da su jači od svih prepreka.
Ovakvih je priča mnogo. Ovo je samo jedna od njih. Jedna od priča o ljudima koji su uspjeli pronaći alternativni put do osmijeha na njihovim licima. Inspirativno je čuti ovakvo što, jer takve nas životne priče podsjećaju na to da uvijek postoji izlaz i neka alternativa svemu nametnutom i uvriježenom. Baš uvijek. I onda kada mislimo da nešto mora biti tako kako jest, sjetimo se da ne mora i da uvijek može biti drugačije, a možda i bolje nego što jest.
