KAKO SU GOJKO ŠUŠAK I HRVOJE ŠARINIĆ OPLJAČKALI DIJASPORU I DRŽAVU

Hrvatska domaća radinost novokomponiranih i prigodnih velikana, koji nadomještaju istinske ali nepodobne heroje, s vremenskim otklonom od rata uzima sve više maha i skoro da ne postoji nitko ili ništa što po potrebi nije u stanju uz dodatak domoljubnog kiča pretvoriti u ikonu.

Uz to, odjeli za lobotomiju i kontrolu kolektivnog pamćenja razvijaju nove i poboljšavaju stare udbaške sisteme. Uz mainstream medije kojima više nitko ne vjeruje, udba koja je jača nego ikada, doradila je novi oblik informiranja svojih članova i vrbovanje novih. Mailovima koji se redovito šalju na nekoliko stotina probranih adresa dijele se i pozivnice za sutrašnju svečanu dodjelu priznanja “Junak domovinskog rata” Gojku Šušku. Svi znamo da je Gojko Šušak bio udbaš i da je kao takav doveden za ministra od istih službi koje su nam za predsjednika dovele i Franju Tuđmana. Za ministra obrane se dovodi čovjek koji nikada nije služio vojni rok, koji je u Kanadi pekao pizze ili piliće, a najveće herojstvo i velikohrvatski aktivizam dokazao je kada je na leđima svinje bojom ispisao riječ „Tito“.  Sve su to poznate činjenice ali za neupućene i dalje ostaje enigma: “zašto baš on?“

Sjećam se izvješća na vijestima koje objavljuje snimku njegovog dolaska avionom u Zagreb kada pred predsjednika i počasni vod izlazi u kaputiću barem jedan broj manji, kratkih rukava koje je cijelo vrijeme natezao da to prikrije. Brzo je postao jedan od najbližih suradnika i osoba od povjerenja Franje Tuđmana. Iz pretijesnog kaputića se odmah prebacio u luksuznu vilu na Šalati, a činjenice da ga je Najdraži vođa smatrao najvjernijim izvršiteljem svoje volje ne nosi u sebi niti jedan razlog koji bi ukazivao na to zašto se baš Šušku dodjeljuje priznanje Junaka Domovinskog rata (posthumno), Svi mi imamo svoje viđenje i tumačenje tog lika, ali ništa se ne može koristiti kao apsolutna istina. U nedostatku nečega općeprihvatljivog ili barem podnošljivog, polako se gradi Šuškov kult kako se ne bi otkrivala istina. Uvijek prisutna prijetnja najbrutalnijim primitivizmom umotanim u nekakav desničarski ekstremizam na usluzi je udbaškoj bratiji pa nije zgorega prisjetiti se koliko je laži i licemjerja u tom priznanju „Junaka…“. Dovoljno je prisjetiti se sudbina istinskih hrvatskih patriota i revolucionara, kao napr. Zvonka Bušića ili Mira Barešića i usporediti ih sa našim Pizza manom. Ljudi koji su se cijeli život borili za slobodnu Hrvatsku, riskirali živote i godine proveli po stranim zatvorima, odmah po povratku su se uključili u obranu Hrvatske i dobili…  metak u leđa.

Sjetimo se sudbine Mile Dedakovića – Jastreba, zapovjednika 204.vukovarske brigade i obrane grada koji je vodio najkrvaviju bitku Domovinskog rata i koji je pred nadmoćnim neprijateljem uspijevao mjesecima braniti neobranjivo. I dok se naš „Junak i blaženi“ u Zagrebu herojski nosio sa Tuđmanom na teniskom terenu, odbijao slati pomoć u Vukovar i oružje slano u Vukovar preusmjeravao daleko na jug, Jastreb je nakon izdaje Vukovara danima masakriran i napravljen doživotnim invalidom samo zato što se usudio reči istinu o padu Vukovara i javno prozivao krivce. Previše je toga prešućivano budući je strah od odmazde bio jači od istine koja je ostajala bez odgovora. Cijela ta predstava oko Gojka Šuška je put nacionalne beatifikacije Gojka Šuška ali i svih umreženih partnera u kriminalu. Bilo bi zgodno ali i najtočnije da ga proglase „Blaženi udbaš Gojko Šušak“. Međutim, da ga se i tri puta nekakvim političkim dekretom proglasi svecem teško je previdjeti sve to što je on uzrokovao, a za što i danas svi snosimo posljedice.

U svom radu sam upoznao više ljudi koji unatoč svemu što prolazimo ostajemo dosljedni na svom putu istine koja je u ovom društvu izopćena i tretira se kao najteži zločin. Dok sam bio predsjednik SLOBODARSKE STRANKE koja je 2020.godine dva dana prije predaje izbornih lista, provalom u izborni stožer i napadom na mene nasilno ugušena od strane Ostojićeve parapolicijske bande. Na prvoj anketi sam zauzeo 12. mjesto među političarima dok je stranka zauzela 9. mjesto. Dopredsjednik je bio Radovan Smokvina kojega izuzetno poštujem i sa kojim sam znao satima sjediti i analizirati saznanja koja smo imali uz đentlmenski dogovor da ćemo ih zbog osjetljivosti koristiti tek ako se ta tema pojavi u javnosti ili se dogovorimo da je to u zajedničkom interesu.

Pojavila se… pa krenimo sa razotkrivanjem pljačke dijaspore preko privatnih računa u Villachu, odnosno pljačke Hrvatske koja od svega nije dobila ni kune. ili

Istina o tome zašto je Gojko Šušak bio omiljeni Tuđmanov ministar

Danas ću objaviti samo par od stotinu dokumenata-dokaza o tome zašto su Tuđman i Šušak bili tako neraskidivo povezani. Svih stotinu dokumenata je Radovan Smokvina još 2.003 godine uputio DORH-u i USKOK-u ali do danas nije dobio niti jedan odgovor.  Poslao je preko 50 požurnica na koje do danas nije dobio nikakav odgovor pa čak ni broj pod kojim se predmet vodi.

Radovan Smokvina je odmah na početku rata uplatio oko 100.000 CHF sa svoga ali i računa svojih firmi na račune otvorene u Villachu za dijasporu koja je na njih uplaćivala novac za obranu Hrvatske. Računi su bili privatni, otvoreni na imena Gojka Šuška i Hrvoja Šarinića. Kako je Radovan Smokvina uspješan poslovan čovjek, a i jedan od jačih donatora htio je provjeriti kako se taj novac koristi i utvrdio da se koristi nenamjenski. Prvo što je uočio je da vlasnik računa nije Republika Hrvatska već Hrvoje Šarinić i Gojko Šušak koji je iako je Hrvatska već osamostaljena, iako je posjedovao kanadsku i hrvatsku putovnicu koristio diplomatski pasoš Jugoslavije. Pročitao sam više tumačenja porijekla te Jugoslavenske diplomatske putovnice i uvredljivo su stupidni. Nitko ne objašnjava zašto mu “mrski neprijatelj” izdaje diplomatsku putovnicu?  Samo netko “zlonamjeran” može tvrditi da sve išlo preko udbe, a samo lažov ili budala mogu to negirati.

Od tog novca namijenjenog obrani Hrvatske kupljen je i privatni avion Franji Tuđmanu.

Razvidno je da je račun otvoren na privatne osobe i da se Hrvatska ne spominje nigdje. Kako sada bedasto zvuči ono “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto”.

Na žalost, gospodin Gojko Sušak je bio naš UDBAŠ kao i gospodin Perković, Manolić, Mustsč i F.T. …Znam da Vam teško pada, ali carta canta…znaju to i naši Kanađani… reče Radovan Smokvina. Što sada! Sve je to danas ŠĆ.