Miro Matijević, nastavak 64.: KAKO SAM USPIO PREŽIVJETI „SAMOUBOJSTVO“ NARUČENO OD RANKA OSTOJIĆA, 2. dio

Kao predsjednik udruge za zaštitu ljudskih prava sam došao u Liku i već nakon mjesec dana su me počeli obilaziti i moliti za pomoć Ličani koji su od policije i lokalne politike bili prepušteni na milost i nemilost ciganskih bandi. Narod, uglavnom starije životne dobi je bio po selima svakodnevno izložen nasilju i pljačkama živeći kao u getu. Trebalo mi je samo mjesec dana da shvatim da iza svega stoje ljudi iz policije, gospićki sud za prekršaje, a posebno Općinsko državno odvjetništvo. Na vrhu te petokolonaške piramide je bio lički župan. U Lici sam shvatio da ne postoji „ciganski problem“ već da su Cigani samo korišteni u interesu kriminalaca iz struktura vlasti zbog svoje sklonosti kriminalu i tako je počeo moj rat sa policijom i Državnim odvjetništvom koji me je doveo i do samog vrha države i kompletirao dokaze protiv Ranka Ostojića i Mladena Bajića kao čelnih ljudi „SPLITSKE VEZE“, glavne KOS-ove organizacije koju je u Splitu još prije DR organizirao Ljubiša Beara, možda najjači operativac KOS-a. Svjestan da je kroz njihove institucije nemoguće dokopati se zakona i pravde, odlučio sam iskoristiti medije. Dogovorio sam se sa vlasnikom jednog lokalnog portala da objavljuje moje tekstove i krenuo sa javnim iznošenjem istine. Već poslije prvih tekstova me urednik zvao u šoku, jer bi već par sati nakon objave teksta, stotine ljudi zvalo i pitalo tko je taj Miro Matijević, ne vjerujući da se netko usudi tako otvoreno pisati o društvenim problemima i kriminalu čelnih ljudi Like. Živio sam u staroj seoskoj kućici smještenoj duboko u šumi koju sam zvao mojim „Orlovim gnijezdom“. Svi su bili znatiželjni tko je čovjek koji je došao i sam se upustio u bitku sa vodečim ljudima ličke politike i policije svakodnevno im uredno dijeleći bogatu kolekciju vritanjaka broj 46.

Odlazeći jednog dana za Gospić svratio sam u Perušiću u jedan kafić. Prišao mi je mlađi čovjek i predstavio se kao inspektor u PU. Čuo je da ću navratiti te me već dva sata čeka kako bi me upoznao i pitao me kakva ja muda imam kada se unatoč svim tim neprijateljima usudim živjeti u toj šumetini. „Sigurniji sam tu nego u gradu“ rekoh mu. „Kako?“, čudio se on. „Tako, ako netko u gradu krene na mene, sam sam protiv njega i tebe (policije). Male su mi šanse. Ako ovdje netko krene, puno je poštenije. On, ja i šuma.“ Zamislio se. Uz pet kamera,istreniranu belgijsku ovčarku i slobodu da se branim, nikada mi se ne bi dogodilo to što mi se 14.12. dogodilo u Zagrebu. Upravo je potvrđena ta moja teorija o opasnosti grada i od policije koja će u ovakvim situacijama redovito stati na stranu zločina, posebno ako u njemu sudjeluju policajci u bilo kojem obliku, čemu svakodnevno svjedočimo.

Kako ja brzo radim, posjedujem mail da sam već 16. 12. pisao inspektoru koji vodi taj predmet, da znam da su u napadu sudjelovali „umirovljeni“ policajci. Jedan od napadača je imao posebno obrađenu palicu, veoma tešku i naoštrenu kako bi izazvala posebno teške ozljede pa i smrt, što je vidljivo i na samim ozljedama. U svemu tome uspio sam izvuči najvažnije – preživjeti i još razotkriti sve koji su u tome sudjelovali. Dokazao sam na svom primjeru kako se odrađuju brojna samoubojstva u kojima su život gubili možda i najkvalitetniji članovi naše zajednice, ljudi koji su se pokušali izboriti za istinu koja je postala “glogov kolac” za ovu zločinačku vlast. Prikupio sam sjajne dokaze kako se opstruiraju istrage na štetu žrtve, pa je preživjeti preostala jedina dobitna kombinacija.

Opisujem ovaj slučaj, ne da bih se žalio što mi se dogodilo jer to je rizik sa kojim uvijek računam, već da na ovom primjeru ilustriram kako zločinački režim uklanja protivnike, kako se krivotvore istrage i zašto je u Hrvatskoj toliki broj “samoubojstava” i nerazjašnjenih likvidacija.

Uspio sam prikupio sjajne dokaze i otkriti da u tim napadima kao i u većuni likvidacija koje opisujem na blogu dinomolnar.blogspot.com, sudjeluju pripadnici policije i najvažnije – tko ih organizira, što je i mene šokiralo.

KRENIMO OD POČETKA

Upravo to što sam objašnjavao mladom inspektoru, dogodilo mi se u Zagrebu. Dana 14.12.2019. u 6,40 me probudila lupa na vratima. Otvorio sam vrata kada je na mene bez riječi nahrupila sedmeročlana banda sa metalnim palicama. Jedan od njih je stajao sa strane i u ruci držao pištolj, dok je jedan kordinirao akcijom. Da sam samo jednoga ozljedio, danas bih bio ili mrtav ili u zatvoru. Procijenio sam da je najbolje onako obliven krvlju povuči se u sobu i obavijestiti prijatelje iz stranke što se događa i rekao im da pozovu policiju. Usput sam zadobio oko 15 udaraca metalnim palicama po glavi i po tijelu, a spasilo me to što me nisu uspjeli srušiti. Čim smo ušli u sobu ološ je na trenutak zaboravio na mene i bacio na krađu laptopa, dokumenata i mojih mobitela što je i bio osnovni cilj.

I tu počinje najzanimljiviji dio priče.

KAKO RANKO OSTOJIĆ PRIKRIVA SVOJE ZLOČINE?

Policija je prvi dan zaista sjajno odradila svoj posao. Usudim se reči zabunom, s obzirom da Ranko Ostojić i njegovi kriminalci kreću u akciju onemogućavanja istrage drugi dan kada počinje „papirologija“.

Došli su odmah po pozivu, odveli su me na Rebro i tamo me cijeli dan čuvali zato što sam napadnut pa mi i u bolnici pružaju zaštitu. Interventna policija je blombirala sve ulaze u kuću, kako netko tko se poziva na neka svoja izmišljena prava ne bi ušao u nju tijekom moga izbivanja. Čuvali su je sve dok se ja nisam vratio iz bolnice i dok me policija dovezla nazad. Prvi dan, dok je slučaj vodila IV. PP Maksimir čista petica.

Drugi dan se već priča mijenja i ljudi sa kojima sam jučer sjajno komunicirao, počinju se ponašati kao ljudi koji su se tu slučajno zatekli čekajući autobus.

1. Očevid do danas nije napravljen unatoč više mojih pismenih zahtjeva, s obzirom da je za utvrđivanje istine ostalo i previše tragova koji se mogu prikriti jedino ne izlaskom na mjesto zločina.
2. Školski primjer razbojništva sa pokušajem ubojstva za koje prema članku 130. st.2. prijeti 3 do 12 godina zatvora, postaje puko narušavanje nepovredivosti doma.
3. Ozljede koje se moraju svrstati u teške tjelesne ozljede nestaju iz kaznene prijave nestaju. S obzirom da inspektor samo radi to što mu Ostojić preko svojih kriminalaca iz ravnateljstva naredi, ne ljutim se na njega. Pitam ga zašto me cijeli dan policija na Rebru čuvala ako se radi o narušavanju nepovredivosti doma? Ne može odgovoriti, zauzet je traženjem nečega po stolu.
4. Krađa moje opreme čija samo tehnička vrijednost iznosi cca 22.000 kuna vodi se samo kao obična krađa.
5. Pitam inspektora, ako počinitelji priznaju u zapisnik da su preskočili ogradu, a time i savladali prepreku to je teška krađa. Zašto to ne tretira onako kako zakon nalaže.      Ne zna…
6. Pitam ga, ako su savladali prepreku i napali mene i nanijeli mi tjelesne ozljede da bi ukrali laptop, mobitele i dokumente, to je školski primjer kaznenog djela razbojništvo. DA ili NE? Gledamo se u oči bez riječi. Žao mi ga je…
7. Već prvo veče po izlasku iz bolnice u izjavi navodim da je cijelo vrijeme na dva metra od mene stajao čovijek koji je u desnoj ruci držao pištolj. Luđakinja koja je trebala poslužiti kao paravan za akciju krađe mojih informacija u nekoliko navrata je urlala na njega: „Pucaj, pucaj… ubi ga, što čekaš“. Ušlo je u izjavu. Sutradan pokušavam naći neki mobitel i u ladici ormarića, metar udaljen od mjesta gdje sam naveo da je taj muškarac stajao nalazim pištolj. Uzimam ga u plastićnu vrećicu i nosim ga u IV. PP gdje ga predajem inspektoru uz potvrdu o preuzimanju predmeta. Nakon dvadesetak dana pitam jesu li provjerili otiske. Kaže da su na pištolju možda moji otisci i otisci inspektora koji ga je preuzeo. Kažem mu: „moji nisu, ali i da jesu… skini sve otiske pa eliminiraj moje i inspektorove i utvrdi čiji su tu još otisci i pitaj ga odakle njegovi otisci na pištolju nađenom na mjestu zločina.                                                        

Tužno je vidjeti kako izuzetno inteligentan i ozbiljan policajac „po naredbi odozgo“ mora glumiti budalu. Naravno da već znaju tko je od njihovih „kolega“ sudjelovao u tom zločinu, ali samo u Hrvatskoj i policiji koju vode Ranko Ostojić i njegova Zločinačka organizacija to se ne procesuira kao prikrivanje počinitelja kaznenog djela.

Odgovor na to je i lajtmotiv ovog bloga u kojemu u preko 60 nastavaka opisujem niz neriješenih ubojstava i „samoubojstava“ u kojima makar u pola sudjeluje Ranko Ostojić budući je u vrijeme njihovih događanja bio ravnatelj, ministar policije ili kao danas predsjednik Saborskog odbora za nacionalnu sigurnost i najodgovorniji za rad Policije koju danas vodi njegova Zločinačka organizacija u koju je instalirao sebi odane kriminalce ili poslušne glupane.

U nastavku otkrivam šokantne dokaze ili kako je Miro i u ovoj situaciji „kredom upisao bod“.